Gotovo da nema osobe koja nije odrasla uz bajke, koje su jedna od rijetkih stvari koje povezuju djecu svijeta kroz vrijeme. Iako će mnogi pomisliti da ‘priče za djecu’ i nemaju neku vrijednost osim što služe roditeljima da zabave i uspavaju svoj podmladak, bajke djecu uče o životu te su nezamjenjiv alat u razvoju dječje psihe. U njima su zlo i nasilje postavljeni u zadovoljavajuću strukturu s obratom i obaveznim sretnim završetkom. Zlikovci omogućuju djetetu da slobodno projicira vlastite agresivne emocije na odvojeno biće, da izrazi bijes ili mržnju; dok se u isto vrijeme može poistovijetiti s ultimativno dobrim herojem ili heroinom.

Bajke su u svom modernom, pisanom obliku nastale prije manje od dvije stotine godina, a za sve su zaslužni braća Grimm. Ili, točnije, Wilhelm. Wilhelm Grimm bio je prvi koji je uvidio njihovu neprocjenjivu vrijednost, tvrdeći da bajke nisu samo puka razbibriga. One postoje tisućama godina, vjerovao je, i usmenom se predajom prenose i šire s koljena na koljeno. Wilhelm i njegov brat Jacob posvetili su život zapisivanju germanskih narodnih pripovijetki i bajki i mnoge od tih priča tada su po prvi put u povijesti stavljene na papir.

Međutim, iako su braća Grimm zaslužni za današnju popularnost bajki i priča. No, jesu li oni zaslužni i za samo pripovijedanje bajki? Odgovor je ‘ne’. Wilhelm je bio u pravu, same bajke nastale su mnogo mnogo ranije.

Nedavno su The Guardian i The Atlantic prenijeli priču o znanstvenom istraživanju koje rezultiralo nekim novim otkrićima.

2013. godine antropolog dr. Jamie Tehrani i folkloristica Sara Graça De Silva odlučili su potražiti početke bajki, originalne priče s kojima je sve započelo. U svom istraživanju koristili su metode koje biolozi koriste u istraživanju evolucije vrsta. Kao što živi organizmi evoluiraju, mijenjaju se i razvijaju, tako i bajke, prenoseći se među generacijama te iz jedne sredine u drugu, dobivaju različite verzije, promjene u radnji, likovima, opisima.

Prva bajka koju su proučili Tehrani i De Silva bila je Crvenkapica. Pronašli su pedeset i osam različitih verzija priče, no sve su one potekle od jedne, originalne, verzije, stare gotovo dvije tisuće godina, nastale negdje između Europe i Srednjeg Istoka. Na isti su način, koristeći različite verzije bajki te slijedeći njihov trag kroz razne jezike i geografska područja u kojima se pojavljuju, uspjeli pronaći korijene sedamdeset i šest bajki te nacrtati njihova rodovska stabla. Ono što su otkrili potvrdilo je teoriju Wilhelma Grimma. Neke od tih bajki starije su i od klasičnih mitova Grčke i Rima. Mnoge od njih zapisane su na latinskom ili grčkom, no postojale su i prije toga, iako ne nužno u pisanom obliku. Tako su, primjerice, bajka o ljepotici i zvijeri te Cvilidreta stare četiri tisuće godina, a bajka o postolaru (originalno kovaču) i vragu nastala je još za brončanog doba!

Zapanjujuća je činjenica da su bajke toliko dugo preživjele prenoseći se isključivo usmenom predajom. One su danas prisutne u svim oblicima književnosti, od mitova i narodnih priča do modernih romana, a čini se da njihova popularnost i privlačnost nikako ne blijede – i upravo je to ono što je mene osobno oduvijek fasciniralo.

Ono što ih čini besmrtnima upravo je njihova tematika. Bajke u svojoj srži govore o temeljnim dihotomijama dobra i zla, junaka i zlikovca, kazne i nagrade, muškarca i žene. Te su dihotomije duboko ukorijenjene u ljudskoj psihi.

Stoga, iako se bajke ponekad smatraju nižim oblicima književnosti, one služe kao odličan izvor istraživanja povijesti i razvoja ljudske psihe i ponašanja, kao i usporedbe različitih kultura i njihovih međuodnosa.

Fotografija: Hartwig HKD