Pretraži

Magazin za književnost i umjetnost // Journal for literature and arts

Rezultati pretrage

"dijala hasanbegović"

Pripovjedno i lirsko – nad pjesničkom zbirkom ‘Neće biti djece za rat’ Dijale Hasanbegović

Piše: Ivan Šunjić

 

Dijala Hasanbegović spisateljica je čije se višegodišnje djelovanje u bosanskohercegovačkom javnom prostoru paralelno odvija u tri sfere – novinarskoj, kritičarsko-esejističkoj i književnoj. Continue reading “Pripovjedno i lirsko – nad pjesničkom zbirkom ‘Neće biti djece za rat’ Dijale Hasanbegović”

Oglasi

Leksikon velikih povijesnih trenutaka

“Kuc-kuc.”

“Ko je to?”

“Trnoružica.” Continue reading “Leksikon velikih povijesnih trenutaka”

Istina

Alma je zurila u naslov u vrhu zadaćnice, ispisan njenim krupnim, okruglastim rukopisom, zatim podvučen pa podebljan. Nisam trebala podvući, mislila je Alma, i pokušavala diskretno iskinuti list kako bi naslov napisala ponovo. Continue reading “Istina”

Zašto je feminizam humanizam ili šta žene žele?

Teško je, ako ne i nemoguće, shvatiti da je ljudska rasa dvospolna ali i dvorodna, i da je to dobro. Jednostavnije je misliti da postoje ljudi i žene.

Teško je shvatiti razliku kao nešto dobro: liberalizam nas je učio da razlike brišemo i da se koncentriramo na ono što nam je zajedničko. Continue reading “Zašto je feminizam humanizam ili šta žene žele?”

Rizik

Azra je sjedila u policijskoj stanici čekajući inspektora već pola sata. Smrzavala se, iako je unutra bilo toplo, zadimljeno i mirisalo je na tintu i muški znoj. Svi su se glasovi zgužvali u jedan ujednačen, težak šum od kojeg ju je boljela glava. Continue reading “Rizik”

Slobodni dani

Bila je to nevjerovatna prva godina, na prvom pravom poslu koji je Dijana dobila u životu. Continue reading “Slobodni dani”

Dan od Poezije u Sarajevu

Ovog 29.10. smo mi spisateljice i pjesnikinje iz Sarajevo Writers’ Workshop-a pozvane da učestvujemo u 54. Sarajevskim danima poezije. Continue reading “Dan od Poezije u Sarajevu”

Koverta

Rasim je kucao na vrata svoga komšije Asima već skoro deset minuta. Bio je uporan. Pretpostavljao je da spava, tek je deset ujutro, a on je… pa eto. On je – on. Ovisnik. Probisvijet.

No, Rasim ne odustaje. Promrzao, samo u gornjem dijelu pidžame i farmerkama, usred januara, Continue reading “Koverta”

O ljudima i imenima

M. je žena s tri imena

(i jednom glavom)
Njena Narnia je iza slike s bombonjere
(nemojte micati bombonjeru) Continue reading “O ljudima i imenima”

Praksa

Taj dan kad je Sead odlučio da ne želi ustati iz klupe, bio je dan kad je učiteljica Lana polagala praksu. Časovi su prošli bez problema, ona je bila smirena, poučna i odmjerena.

Continue reading “Praksa”

Pitanja

”Ej… ej…”
Na izlazu iz prolaza pored parka, naziru se dvije siluete. Jedna sjedi na pločniku, šara po njemu mokrom kredom, druga usporava i skida kapuljaču od pamučne majice, pokušavajući ju ocijediti od kiše.
”Ej, da te pitam”, mala silueta je malo izdigla vrat. ”Jesi ti muško ili žensko?”
”Molim?!”  visoka silueta otresla je mokru, kratku plavu kosu i prestala na trenutak čistiti blatnjave čizme.
”Jesi ti čiko ili teta”, ponovi mala silueta, nešto tišim i znatno višim, curičastim glasom.
”Znaš šta…”, stajala je neko vrijeme gledajući dijete, zatim se opet sagela čistiti čizme, ”nije to lijepo pitati.”
”A što? Mene to stalno pitaju”, odvrati klinac, opet nešto dubljim glasom, u mraku prolaza zacakliše mu se bijeli zubi.
”Nije lijepo rugati se ljudima zbog toga kako izgledaju.” 
”Meni se sviđa kako ti izgledaš”, dječak je podigao kapu s čela, i s njome gutu guste crne kose.
Visoka djevojka je uzdahnula, izvadila iz ruksaka jaknu, stavila na glavu, i izišla iz prolaza na pljušteću kišu.  Vratila se za pola minute.
”Aaa, ajde bolje ovdje sa mnom nego na toj kiši, jes’ normalna ti, oćeš da upalu pluća dobiješ pa d’ umreš, luda si, majke mi. Dođi ovdje kod mene, mogu u dlan da ti gledam, a možemo i bezveze malo da pričamo”, opet je podigao kapu, ovaj put gurajući pramenove s lica iza ušiju. Lice mu je bilo ozareno osmijehom.
Djevojka je uzdahnula i sjela na drugi kraj izlaza iz prolaza. Skinula se u majicu, podigla koljena i na njih naslonila lice.
”Znači ipak si djevojka. Je li imaš kuću? Je li imaš muža?”
”A hoćeš ti nešto da pojedeš, je li?  Imam sendvič. Je li imaš nekog starijeg ili si sam?” Nervoza u njenom glasu bila je glasnija nego što je namjeravala.
”Sestro i ti imaš puno pitanja, vidiš, nije da samo ja idem i pitam ljude razna neka pitanja…Priznaj da ne znaš jesam li muško ili žensko, hajd priznaj!”
”Evo ti, ajde pojedi…”,  pružila mu je vrećicu sa sendvičem, prsti su joj bili crveni i upaljeni od kiše i hladnoće. ”Koliko imaš godina?”
”Ooo, sestro opet pitanja, vidiš koliko pitanja imaš”,  kesio se dečko, smijao glasom koji je jako mutirao, kao frula, dok je otvarao kesu sa sendvičem, kojeg je pomirisao prije nego što je zagrizao. ”Pitaju me jesam li muško ili žensko, zar se ne vidi sestro, da sam muško, gle, gle, pogledaj”, spustio je sendvič u krilo, zavrnuo rukav i napeo mišku. ”Pogledaj ti to, pa daa”, glas mu je postao dubok, mrve su mu frcale iz usta.
Djevojka je uzdahnula i okrenula glavu, nasmiješila se iza kratkih plavih pramenova.
”A tvoji gdje su? Starci? Jesi ti bajkerica neka ili škole završavaš?”
”Ti baš hoćeš da pričaš?”
”A sestro šta bi’ drugo radili? Mislim, mogu ja da šutim, al’ šteta je da šutimo, dosadno je…”
” Ja volim putovati, nisam bajkerica. Roditelji, ne znam gdje su. ”
” Ni tebe tvoji ne vole? Ni mene moji, nisu ni skontali da sam otišao, to jest ja mislim da nisu skontali da me nema’‘, glas mu se opet izvio u visoki, zabio je zube u sendvič.
”Vole me. Ali im se ne sviđam.”  Djevojka je izvadila bocu vode izz torbe i ispila pola.
” To si dobro rekla, aj baš si to dobro rekla, ne sviđam se ni ja svojim. Ma ne sviđam se nikome, al’ kontam da će vidjeti kad se sredim malo, svi će vidjeti, kontaš, nisam ja tako loš, i u školu sam išao godinu dana… A zašto tebe dira kad te pitaju jesi li muško ili žensko? Mene dira, sad ti rekoh, dira me pravo, ali ja njima pokažem ovo, ili viknem za njima, ja njih isto svašta pitam. Najviše volim da ih pitam “KO TI DADE VOZAČKU!”.  Ne znaju brate da voze, uvijek me umalo zgaze.”
”Ne smeta me, samo me nervira. To su ljudi kojma nije dobro, koji su ljuti i nesretni, dosadno im je i zbog toga su bijesni, pa onda ismijavaju druge ljude. ”
”Mnogo si ti pametna za bajkericu i za žensku, još plavku.” 
”Ajde šuti i jedi.”
Dečko se bezglasno nasmijao usta punih kruha, i uperio prstom u djevojku, rugajući se.
”Mene svašta pitaju, jesam li curica ili dječak, gdje mi je gazda, ko me ovdje doveo, mislim li ja tu spavat, od koga sam ukr’o ove cipele, i psuju mi mater cigansku. A babo mi je bio Cigan, mama ne znam šta je bila.”
”I šta im ti kažeš?”
”Ako ne kažem “ko ti dade vozačku”, ne kažem ništa ili ih pljunem.  Al kad kažem “ko ti dade vozačku”, osjećam se najbolje. Ljudi to kažu često.” 
”Reci im sljedeći put da su to tvoje privatne stvari. I nemoj više pitati ljude jesu li muško ili žensko. ”
”PRIVATNE STVARI, sestro, to zvuči k’o ozbiljne neke stvari, to ću da im kažem. I neću majke mi nikog pitat je li muško ili žensko, sjetiću se tebe i neću majke mi pitati…”
Djevojka je pokupila mokru jaknu, bocu vode i mokre papirnate maramice s pločnika, i nagurala u kesu u ruksaku.  Kiša je stala, tanki su potočići tekli cestom i dalje.
”Ja idem, čuvaj se mali, i ne daj na sebe.”
”Kunem se, ne dam na sebe, ajde čuvaj se i nemoj vozit bajk brzo da ne opizdiš u avtobus!”
”Neću.”
Predvečer, dugo nakon što je kiša stala, dječak je još uvijek sjedio tu. Stariji je gospodin oko sedam sati uvečer došao do novog crvenog Golfa, parkiranog na travi pored ulaza u prolaz.
”Šta je mala, šta gledaš?” 
”Ništa, čiko.” 
”Ko li je tebe mala ovdje doveo, za koga li ti prosiš… naprosite vi više nego što ja zaradim dnevnice.” 
”Ja sam muško, čiko. I to su moje PRIVATNE STVARI, i ne možete to da me pitate jer to nije pristojno, vi ste bijesni i dosadno vam je.” 
”Ma mrš, mater ti cigansku”, uzrujani je debeli gospodin, do krvi izbrijanog lica, ušao u svoj automobil, i uz dosta buke se odvezao, ostavljajući na travnjaku duboki trag guma.
Dječak je u sekundi skočio s pločnika, potrčao za autom i viknuo, glasom izvijajućim poput melodije na fruli: ”MA KO TI DADE VOZAČKU!?!”
Dijala Hasanbegović
Fotografija: Jim Marshall

Emigracija

Odlazak nije bijeg. Odlazak ne smije biti bijeg. Kada je odlazak bijeg, stvari koje posjedujemo ne stanu u kofer.

Kad je odlazak bijeg, stvari koje nosimo sa sobom teret su koji nećemo spustiti na aerodromu, na kolodvoru, u iznajmljenom stanu, u kolektivnom smještaju. Teret je to koji nećemo spustiti nikad. I osjećaj bijega, također, osjećaj je koji ostaje i koji blijedom bojom farba sve naše ostanke i zavjete.

Postoji latinska izreka, “omnia mea mecum porto”, a znači “sve svoje sa sobom nosim”. Valjda ne postoji profesor fizičkog koji nije demonstrirao  tu izreku u praksi, tako što je na nekom od prisilnih izleta izvadio svoju magičnu torbu u kojoj ima sve, od igle do štapa za pecanje.

Sklona sam misliti da su stari Latini itekako bili praktični, ali nipošto toliko banalni kao naši profesori fizičkog vaspitanja. Ne sumnjam da su u ovu izreku učitali i ljudsku snalažljivost i pomnost. No, to nije sve. Sve svoje nosiš sa sobom, jer za sve tvoje ti ni ne treba torba. Uvijek i u svakom trenutku, čovjek nosi sve svoje sa sobom..

Jedina razlika između odlaska i smrti, je što i dalje, u nekakav drugi svijet u koji seliš, nosiš sebe. Svoj stari stan, park ispred njega, mamine tapete, prozor kroz koji zuriš i brojiš mušice podavljene u prozorskoj rosi, nosiš svoj plač, svoj smijeh, tuđi smijeh, tuđi plač, nosiš svoj odlazak sa sobom, svoje zbogom nosiš sa sobom, u novi svijet ulaziš sa svime što si ikada imao.

Neprekidno smo sve ono što smo ikada bili, i sve ono što danas jesmo.

Bilo bi prejednostavno da preko noći možemo ostaviti sve – ljude, stvari, živote. I bilo bi neljudski. Nastavljajući tu misao, možemo reći da niko, zapravo, nikad, ne ostavlja ništa. U bašti svoje porodične kuće možda nećemo više sjediti, no ona će sjediti u našoj glavi, jer jedino na platnu koje je pripremila naša prošlost možemo slikati svoju sadašnjost.

Ta bašta, naime, jedino i postoji u onom momentu u kojem mi u njoj sjedimo dok je se sjećamo. To su paradoksi pamćenja, to su proturječnosti koje nas čine ljudima: zahvaljujući neumoljivoj ljudskoj snazi pamćenja i želje za bilježenjem, sposobni smo voljeti, željeti, sanjati, planirati, učiti, radovati se, kajati se, i sve opet ponovo, ne zato što smo na proživljeno zaboravili, nego zato što nije moguće zasititi se svega što u sebe primamo življenjem. Nemoguće je zasititi se želje da svaki dan u sebe ugradimo makar djelić nečeg što prije nije bilo tu.

Zašto onda toliko zamjeramo ljudima koji su iz ove zemlje otišli, a koja još uvijek čudno treperi u njihovim životima, izazivajući povremeno osjećanja možda i jača nego da su fizički tu? Rugajući se jednom od valjda najmisterioznijih ljudskih osjećanja – nostalgiji, čežnji, slavnoj saudade – rugamo li se svemu onome u čemu živimo sad, čime smo možda nekoć bili zadovoljni, a sada nismo, i je li nam lakše od smijanja vlastitome životu, koji nismo napustili, ne znamo hoćemo li i imamo li hrabrosti?

Koliko dijaspora ima pravo na život koji je ostavila? Ostavlja li iko, ikad, išta?

Nije ni organska teorija domovine kao majke, patetična i banalna, ali konzervativna i duboko patrijarhalna (te  zato stabilna i vječna) mnogo pomogla da, recimo ova, zemlja shvati svoje odlutale, svoje otišle, svoje odbjegle, ili neke druge svoje, koji su otišli nekim drugim putem, u nekakav drugačiji život.

Iznenađujuće, teorija o patriotizmu kao o roditeljskom odnosu zemlje i njenih ljudi, ona je koju naša dijaspora najčešće bespogovorno usvaja. Čini se, na prvi pogled, da ima smisla. Nije li organska, fizička povezanost, poput pupčane vrpce, ipak neka vrsta jamstvene metafore da ne prestajemo biti dio nekog prostora, ljudske zajednice, u kojoj smo rođeni, a koju fizički napuštamo? Nije li sasvim jednostavno usvojiti ovaj tradicionalni mit i biti miran patriota, daleko od domovine?

Postoji jedan veliki problem s čvrstom, slikovitom, arhetipskom slikom domovine kao majke za koju smo vezani pupčanom vrpcom. Čini nas robovima. Čini nas mrtvorođenčetom kojemu niko nije prerezao kobnu vrpcu o kojoj je jedno kratko vrijeme bilo ovisno.

Stvari ne idu tako. Niko nije vezan ničim ni za šta. Nostalgija, tuga, osjećaj pripadanja, potječe iz naše slobode, ne iz našeg zatočeništva. Rob ne može osjećati nostalgiju. Čeznuti za nečim što je ostalo iza nas možemo samo iz momenta potpune slobode.

Dijaspora koja navija žešće od ljudi u domovini, dijaspora koja je spremnija braniti zemlju od ljudi u domovini, dijaspora koja svježe popravljenih zuba dolazi na nasoljen paradajz i domaći kruh živi u istoj zemlji bizarnih bioloških metafora kao i ljudi koji su ostali živjeti u domovini i za koju se osjećaju vezani. Bliži su nego što misle, jedni drugima, i to je prirodno.

Ako želite otići iz bilo kojeg razloga, neka to ne bude bijes i gorčina, ako ste te sreće da niste morali bježati od smrti. I ne krivite za svoj odlazak ništa iz galerije naše strašne stvarnosti. Nek vam odlazak niko ne skrivi. Odaberite ga.  Ili ostanak podnesite jednako stoički.

Jedino u zemljama s problemima, odlazak iz države tumači se kao bijeg, i to bijeg u bolji život.  Ljudi s nešto više sreće vide, zbilja, svijet kao polje mogućnosti. Ne velikih, možda, ne značajnih mogućnosti, ali onih na koje bi svako ljudsko biće moralo imati pravo: birati svoju životnu sredinu, svoje prijatelje, svoj posao, imati i zaštiti svoj privatni život.

U zemljama s problemima ljudi su kao u neprekidnom stanju elementarne nepogode, uspaničeno vezani jedni za druge. U Bosni, ljudi nisu upućeni jedni na druge jer su topliji i nesebičniji od ljudi drugdje. U Bosni, štitimo jedni druge tijelima, htjeli mi to ili ne. Kao da tonemo, uspaničeno se hvatamo jedni drugima za tijela.

Kažu da im nedostaje neposrednost, ljudi koji su otišli. Kažu da se u Bosni ljudi zaustave kad neko padne na cesti, i da prave mesne roštilje na koje zovu cijeli komšiluk, čak i ako imaju mizernu svotu novaca u džepu.

Nije laž da je Bosna zemlja neposrednosti, niti je laž da ljudi često prelaze sve materijalne mogućnosti da bi se osjećali sretnim nekoliko sati u danu. Laž je da se to ovdje događa jer su ljudi topliji, suosjećajniji i odaniji. U Bosni se to događa jer su ljudi spremni na nesreću i uvijek u stanju pripravnosti za sljedeću. Uvijek tražeći saveznika u muci, prečicu za višesatni zaborav. Isti grčeviti poriv pronaći ćete u svim nesretnim zemljama.

Stoga bi lijepo bilo dopustiti ljudima, gdje god bili, da iz svoje slobode osjećaju neki prostor svojim. Makar to bila i domovina koju su napustili.

Dijala Hasanbegović

http://www.diskriminacija.ba/emigracija#.U6wsHli58OA.facebook

Fotografija: https://www.see.me/profile/mumix/post/3590376?tab=image

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑