Pretraži

Magazin za književnost i umjetnost // Journal for literature and arts

Rezultati pretrage

"Matea Šimić"

Nesvrstana

Svima nam je dobro poznat onaj osjećaj kada imamo nešto za obaviti (najčešće je neki šalter u pitanju) i usred razgovora s odgovornom osobom pomislimo ‘Dobro, jel ti to mene zajebavaš?’ Nastavi čitati “Nesvrstana”

Između letargije i histerije ili Tko to tamo misli da je pametan

Čega se najviše sramite u životu? Mislim na nekaj kaj ste napravili trijezni, pri ‘punoj i zdravoj pameti’. Nastavi čitati “Između letargije i histerije ili Tko to tamo misli da je pametan”

Authentic Voices Loosely Connected

I first met Matea Šimić in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, in 2012. That fall I launched the Sarajevo Writers’ Workshop, a group of poets and prose writers working in Bosnian/Croatian/Serbian and English. Nastavi čitati “Authentic Voices Loosely Connected”

Kak sam provela ljetne praznike

Ne postoje glupa pitanja. Suvišna, predvidljiva, nametljiva? O, da. Nastavi čitati “Kak sam provela ljetne praznike”

Živce na hozintregere

 

Živjeti izvan matične zemlje može biti epileptični doživljaj. Preopterećenje informacijama česta je pojava pa se najčešće živcirate dva, tri, četiri puta više nego prije – ovisno o broju novootvorenih geografskih područja interesa. Nastavi čitati “Živce na hozintregere”

Ono kaj nemaš

 

Budućnost je oblačna. I uključuje pilule.

Osim već poznate ideje prema kojoj bi tablete zamjenile hranu, postoji i namjera da neka druga vrsta pilula omogući ljudima sve koristi kvalitetnog sna bez spavanja. Jer, ko ima vremena za to. Nastavi čitati “Ono kaj nemaš”

Balada o usamljenom pušaču

Prije nekoliko dana prijateljica me označila na fejzbuku u ‘sedam dana pozitive’. Pozitive. Sedam dana. Zaredom. I još k tome – javno. Razmotrila sam ideju, ali mi se jednostavno nije učinilo prirodno. Znam da svijet treba više pozitivnih ljudi, onih koji hvale i potiču. Cinika i kritičara ima i previše. Pa opet, od čovjeka se mogu očekivati određene stvari. Ne treba pretjerati. Evo, na primjer, u mom slučaju – prestala sam pušiti prije tri tjedna, dva dana, deset sati i dvadesetak minuta. Ja sam svoje ‘izvan karaktera’ obavila za ovu godinu, nek neko drugi širi sreću oko sebe. Nastavi čitati “Balada o usamljenom pušaču”

Nebijeli Božić s Grinčevima i muke po drvlju

Prilično sam indiferentna prema većini blagdana, svetaka, petaka i ostalim ‘posebnim’ danima u godini.

Ne sjećam se kad sam zadnji put bojala pisanice za Uskrs, doček Nove godine mi je nategnut i prenapuhan. Prošlo je deset godina otkad su ga uveli, a ja još uvijek ne znam kaj točno slavimo 25.6. (ja osobno slavim činjenicu da si nisam raskolila glavu uslijed prometne nesreće na skuteru, tijekom koje, naravno, nisam nosila kacigu). Nastavi čitati “Nebijeli Božić s Grinčevima i muke po drvlju”

No hablo espanyol

Pitaju me često koliko jezika govorim. Iako radim u tom području, teško mi je procijeniti. Kaj točno znači ‘govoriti jezik’ i kada točno možeš reći da ga znaš? Koja je prijelomna točka? Računa li se ono uobičajeno ‘razumijem dosta’, a kad trebaš proizvesti rečenicu bleneš ko tele jer ti od šest riječi fali pet i pol? Nekad mi se čini da ne govorim nijedan. Prvi i zadnji i maternji mi je, naravno, zagorski.

– Zagorski nije jezik.

– Ma nemoj, molim te. Nastavi čitati “No hablo espanyol”

Ručak za duhove

‘Opće ne zgledaš ko ona’

Njegov je glas ustavan, odzvanja šuplje

u ovoj sobi krcatoj suvišnim predmetima i suvišnim sjećanjima

On nikada ne izgovara ne-istine

‘Opće ne zgledaš ko ona’ generalna je istina, replika

na moje ne-istine, na moje zablude, na moja paljenja Galilea

Oboje znamo da ništa neću dodati, navikli smo udarati o zidove, koračati

rijetkim stazama koje nisu opasane žutim trakama

 

Nemoj zuriti u sunce, nije zdravo

Nisam znala da postoje razine sljepila, koliko sljepilji možeš postati, koliko nijansi crna ima?

Njegove oči zalijepljene za okoštale vjeđe i raskliman stol superjakim ljepilom koje nijedan razrjeđivač ne može saprati, nijedna čelična četka sastrugati

Odsjaj s bešteka krade mu dušu

Boji se vlastitih očiju koje zure u njegove i zato ne diže pogled,

Boji se očiju koje zure u sunce jer ja ne slušam nikoga i ne plašim se crne

On  nastavlja rezati žilavo meso

Masakr na komadu izranjavane keramike

njegov  je obračun sa svime što ne želi i ne smije reći, sa svime što ne može čuti i sa svime o čemu ne smije ni razmišljati, sa svime što nikada neće priznati krticama koje mu ruju rahli duh i

otkrivaju

brižljivo zakopane oči i uši

Oboje znamo da ništa neću dodati

Moje ne-istine su jedine moje

Jer ja nisam ja, ne pripadam sebi i nikada neću biti svoja

Samo zbroj tuđih noseva i indeksa masa

Njegovog nedostatka takta i njenog prezira spram stvarnosti

‘Do podneva vjerujem sebi, poslijepodne nikome’

Žvačem zdravu zečetinu i razmišljam o slavnim danima njegove mladosti i okladi

U kojoj je žvakao žive puževe

Sa stropa vise špageti bolonjez i kaplje paradajz sos i presitno izmljeveno svinjsko meso

Kao presitno izmljevena povijest

 

Sjedimo na staklenim stolicama

Meni moja ne pristaje i puca pod težinom

‘Ajde pojedi još neke, pogle se, zgledaš ko kostur’

Kako netko ovoliko sitan može biti toliko težak?

Moji slonovi možda jesu anoreksični, ali ipak drobe sve što dotaknu

Davno sam se prestala vagati jer i kazaljke lažu, jer mi ne živimo u digitalnom vremenu

i štujemo riječ ‘proizvoljno’

Žvačem zečetinu i puževe beskućnike i davno usahle nade

da ćemo jednom sjediti i pričati

nade neisčupane zajedno s dva ružina grma

dok mi slova pužu niz grlo pa se vraćaju i udaraju o prečvrsto stisnute zube

presluzava da ih progutam i presuha da ih probavimo

Matea Šimić

Fotografija: Valentina Bunić

*prvi put objavljeno u H.O.W Journal

¡Hola!

Kada smo odlučili preseliti se u Španjolsku, obuzela me neopisiva euforija. Danima sam puštala ‘Eye of the tiger’ i … (Ovdje sam tražila hrvatski prijevod za ‘punch’. Gugl translejtor kaže ‘Glagol: udarati pesnicom. Zumbati (?!). Imenica: Probojac.’ Vidite? Profesori engleskog su potrebni. Prevoditelji su potrebni. Pravi rječnici su potrebni. #dajmoimdajedu #bbbujasa)… boksala zrak. Trčanje gore-dolje po stepenicama bilo je uključeno. Prezirni pogled Muža jedini me spriječio da ne vrištim ‘Geronimo!’ po aerodromu. A zašto i ne bih bila uzbuđena? Živjet ću u Barceloni, kozmopolitskom gradu od tri milijuna stanovnika koji ima više kazališta od cijele Hrvatske zajedno. Sjela sam u avion s namjerom da Barcelonu uhvatim  za jaja. Nastavi čitati “¡Hola!”

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑