Puls grada najmirniji je noću kada ga se

u ponoć poput nabujalog tijesta presječe oštricom noža.

Stišaju se gromoglasni urlici gužve i iz utrobe trojanskog konja

pred nas počinju iskakati čudovišta od selotejpa. Dugo ćemo

njegovo prazno truplo čuvati u ladici u kojoj

iz štipaljkom za veš pričvršćene vrećice šećera u prahu

proviruju mrtva tjelašca mrava, ne bi li se

leptiri monarsi vratili sa juga. U izgužvane ličinke im

nazad pakujemo krila, svi su naši

strahovi stali u vrtače od ilovaste gline.

 

Puls grada najmirniji je noću kada

savršeno oštrim skalpelom amputiramo mrtve

dijelove dana pažljivo obloženog stiroporom koji smo

sačuvali od ambalaže frižidera. U njemu

nema dovoljno leda za sve leševe koje nikada nećemo izbrojati.

Pakujemo ih jedni drugima kao poklone, svi su naši

strahovi satkani od gline.

 

Puls grada najmirniji je noću kada

u zmijsku kožu vakumiramo sve mrtve skrivene

u porodičnim albumima, nedovoljno mjesta za slike svih ljudi

za kojima nećemo zaplakati nikada. Masnog

papira, trakica, gajbi, flašica, folije, teglica, kutija, gumica

i kesa koje poslije ponoći šušte kao utvare u ladicama

nikad nema dovoljno za sve naše strahove od gline.

 

 

Zerina Zahirović

Fotografija: Efrén Hernández Arias

*prvi put objavljeno kao dio projekta ‘Narrative Witness’ na   http://www.iwpcollections.org/nw1

Advertisements