Nazire se kraj godini. Napokon, sigurno će neki od vas pomisliti. Bez obzira je li vam 2020. bila grozna ili zapravo najbolja dosad, jedno je sigurno - bila je neobična koliko i neočekivana i teško da ćemo nakon nje ikada... Continue Reading →

    https://www.youtube.com/watch?v=W1FCdsYBOSU https://www.youtube.com/watch?v=h2Xl1AozGxY Manuela Gospočić rođena je 1993. godine u Bjelovaru. 2012. godine završila je Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku te iste godine upisuje preddiplomski sveučilišni studij Grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Preddiplomski studij... Continue Reading →

Jupiter Kaže da se zovem Ivana  ali me ne zove više zlato  sad sam ''Sramoto!'' Nisu svi navikli na nježne dodire onih  Koji ih vole.  Iz masivnog kanjona sa unutrašnje strane donje usne Uzdiže se gusta i tamna rijeka Da... Continue Reading →

Jabučna kodomena Pričala sam sinoć kako ples nije za mene. Naučena na strogost te previše kontrolirana da bih izašla iz domene, ne uspijevam stvoriti kodomenu u koju bih voljela preslikati dio sebe. Zauzeta, zadržavam one skladbe koje ne pripadaju skupu... Continue Reading →

DEPRESIVNA ŽENA JE TABU? ne vodim dnevnik, skrivam seiza malih lijenostiNEĆU: ustati iz kreveta, skuhati ručak ni skupiti vešima kamenca i krepanog bilja, podovi su prljavi– stalna simbioza bliskih parazitapovijest bolesti je povijest nasiljaa bolest je samo nuklearni reaktor misliželim... Continue Reading →

Proustov salon  probudio sam se uz zvuk crkvenih zvona, slušao sam siktanje Boga koji me zamrziodoručakšalica hladne kavetanjurić vlažne zemlje  ljuta zimakolačići s okusom sjećanjasjećanja s okusom užasa  moj tumor i dalje nosi tvoje ime shvatio sam svoju kletvu, sve što... Continue Reading →

Koliko Ti imaš godina, pitala ga je.  Premalo da bih se ugodno osjećao u svijetu odraslih, previše da bih glumio nadobudnog tinejdžera i revolucionara, odgovorio joj je lakonski. Tako nekako je počelo njihovo dopisivanje.  Tada još nije znao da se... Continue Reading →

Paukove noge Veliki paukovi plaze po kući suhe grane koje rastu samo po noći  slamaju se u noge stonoga Netko je nekoga ovdje jednom žrtvovao i od tada vjetar odnosi sve zvijeri one postaju maleni crni oblaci nad pučinom  Magistrala... Continue Reading →

Stvaranje tebe Umoči noge u suton,umoči u mraz,u maglu.Složit ću te od papira,od slova,od misli samo moje.Bit ću ti Geppettou satenskim cipelicama,imat ćeš oči od pamukai ruke od istine.Izađi iz zdenca želja,mokrom se ulicom spustikroz pjenastu maglu.Žudjet ćeš oporetonove saksofona... Continue Reading →

Ipak su pale Maske su pale, ali ne s ljudi – s ljudi nikako! Raskrinkane su krinke, odbačene, izgažene, polurazgrađene u kaljuži, u bljuzgavici tramvajskih tračnica smetene – tek rijetko propisno su odložene u smeće. Smeće sad (u)dišu ljudi. Jedinstveno,... Continue Reading →

Dva Inženjerova života bila su razdijeljena prostorom, zemljopisno i klimatski, mentalitetima, društvenim i vrijednosnim sustavima. Prvi život, do svojih „Isusovih godina“  proživio je na blagim brežuljcima kontinenta, sa oštrim zimama koje su dugo trajale i vrelim ljetima kad gori zemlja... Continue Reading →

Kroz mjedenu rešetku blijede zrake danjeg svjetla uranjaju u prljavu vodu. U podzemlju Tkalčićeve, u mraku betonske cijevi, ležim okovan. Odozgo dopire ulica. Čujem ju, ali slušam rijetko, tek onda kad samoća nadvlada rezignaciju. Izlizani đon upravo utiskuje zgnječeni opušak... Continue Reading →

Najgora stvar koja može zadesiti čovjeka. Nemoć. Pomislio je dok se penjao gazeći stepenicu po stepenicu prema potkrovlju. U ruci je nosio vrećicu s mlijekom i pecivom. Pred vratima zastane, spusti vrećicu na pod i iz džepa izvadi ključ. Otključao... Continue Reading →