Jupiter

Kaže da se zovem Ivana 

ali me ne zove više zlato 

sad sam ”Sramoto!”

Nisu svi navikli na nježne dodire onih 

Koji ih vole. 

Iz masivnog kanjona sa unutrašnje strane donje usne

Uzdiže se gusta i tamna rijeka

Da uduši riječi što bi na jeziku isplivale 

I kao flotila pogubile napuhanu čast

Veliku kao Jupiter- da li je otac zaista Jupiter? 

Da li su njegove munje i nebesa 

Koje spušta na mene i kojima šiba?

Da li bog prestaje biti bog 

Kada od njegovog sjemena Ivana 

Izraste u Ivana? 

Kašike, zlatne 

U smjenama nam dolaze i odlaze 

strah i sram i smijeh i očiju voda 

i dok  lomimo kosti za za još jedan pokušaj, 

da opet osjećaš, 

da osjećam, 

da se desi, da budemo živi. Ti kažeš 

Mrtvi smo!

 Nismo.  

Vidimo, čujemo, nos radi

čujemo si srca i idemo na wc svaki dan

To je oznaka za ”živi”- ali

Da, mrtvi smo, za svijet oko nas.

Mjesec ispuhuje nos dok zvijezde žale, 

iz oblaka cijede suze na naše svađe, 

mi ne znamo šta se dešava gore, iznad nas, 

i sunce se od muke jede jer nam se jebe je li

noć ili dan, 

što nam je san postao odmor za prislilni nerad. 

Dok se crvi stare nam kućice hrane 

greda se raspada i pilota u supu upada, u supu- 

isti doručak, ručak, večera

već četvrtu godinu. 

Supa se hladi, na sobnoj temperaturi mast se u milisekundi 

stvara, sklanjam je viljuškom, kašika se od hrđe raspala.

Nemamo kašike u sobi? 

Daj hljeba, ostao je komad od prošle sedmice. 

HEJ!

 IMAM IDEJU!!!

Hajmo se istopit na vatri zapaljenoj neimanjem, 

Vatri što kuha vodu za onu našu jednom u mjesecu kafu, jaku, najjaču 

za mahmurluk od opijanja kišnicom, 

i spojit da dijelimo jedan stomak!

I moj i tvoj, i čuvat ćemo 

Bit ćemo jedno, 

Sastavljeni ćemo hodati, spavati, gledati, 

rugat ćemo se ljudima vani koji nas znaju, pa ne znaju,

što će nas prepoznavati – jedva, 

na ulici, u haustoru, na pijaci i imat ćemo dovoljno da 

jednom sedmično biramo

svježe povrće i voće 

dvjema rukama

jedna moja, jedna tvoja

a drugim držimo čvrsto ispred našeg stomaka

ceker pun hrane za krčava nam crijeva i 

Neće više biti samo supe za doručak, ručak i 

večeru, za užinu, neće biti više suhog hljeba što reže nepce, 

nećemo pljuvati krv, od čiste pljuvačke pravit ćemo balone.

Kad, ženo? Kad?!!!

Kada dočekamo, u predizbornoj kampanji obećane, kašike zlatne. 

Pritisak

Koliko vas se zadovoljilo 

granama i grančicama

umjesto cijelim stablom

 i njegovim plodovima?

Koliko ste želja izbrisali sa liste

snova istresli iz jastuka

koliko ste riječi zatvorili u  tamu iza čvrsto zatvorenih čeljusti?

Koliko potisnutih ljutnji, ugriza za jezike

neisplakanih plačeva

u danima okićenim bodljikavom žicom?

Znat ćete- štitna žlijezda će reći,

jednom kada nalazi budu zvjezdicama ispunjeni

I više se ne budete sjećali ko ste bili, šta ste željeli biti

kada sami sebe budete gledali preko oka

kada žuljevi od maske na licu počnu pucati

Kada vam nesanica dođe u posjet na neodređeno vrijeme.

Reći će vam srce na autoputu kada

 iskoči iz prsnog koša 

ispod smrskanog auta, bježeći od 

defibrilatora, ne želeći 

ikada više 

da se vrati na izvor visokog pritiska. 

Nermana Česko diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za engleski jezik i književnost. Pjesme su joj izišle u žurnalima H.O.W., EuropeNow i NEMA te portalu Strane, a čitala ih je u Sarajevskom ratnom teatru. Sudjelovala je u prvoj književnoj razmjeni pod nazivom Narrative Witness u organizaciji Međunarodnog spisateljskog programa (International Writing Program) pri Sveučilištu u Iowi, SAD.