Jupiter
Kaže da se zovem Ivana
ali me ne zove više zlato
sad sam ”Sramoto!”
Nisu svi navikli na nježne dodire onih
Koji ih vole.
Iz masivnog kanjona sa unutrašnje strane donje usne
Uzdiže se gusta i tamna rijeka
Da uduši riječi što bi na jeziku isplivale
I kao flotila pogubile napuhanu čast
Veliku kao Jupiter- da li je otac zaista Jupiter?
Da li su njegove munje i nebesa
Koje spušta na mene i kojima šiba?
Da li bog prestaje biti bog
Kada od njegovog sjemena Ivana
Izraste u Ivana?
Kašike, zlatne
U smjenama nam dolaze i odlaze
strah i sram i smijeh i očiju voda
i dok lomimo kosti za za još jedan pokušaj,
da opet osjećaš,
da osjećam,
da se desi, da budemo živi. Ti kažeš
Mrtvi smo!
Nismo.
Vidimo, čujemo, nos radi
čujemo si srca i idemo na wc svaki dan
To je oznaka za ”živi”- ali
Da, mrtvi smo, za svijet oko nas.
Mjesec ispuhuje nos dok zvijezde žale,
iz oblaka cijede suze na naše svađe,
mi ne znamo šta se dešava gore, iznad nas,
i sunce se od muke jede jer nam se jebe je li
noć ili dan,
što nam je san postao odmor za prislilni nerad.
Dok se crvi stare nam kućice hrane
greda se raspada i pilota u supu upada, u supu-
isti doručak, ručak, večera
već četvrtu godinu.
Supa se hladi, na sobnoj temperaturi mast se u milisekundi
stvara, sklanjam je viljuškom, kašika se od hrđe raspala.
Nemamo kašike u sobi?
Daj hljeba, ostao je komad od prošle sedmice.
HEJ!
IMAM IDEJU!!!
Hajmo se istopit na vatri zapaljenoj neimanjem,
Vatri što kuha vodu za onu našu jednom u mjesecu kafu, jaku, najjaču
za mahmurluk od opijanja kišnicom,
i spojit da dijelimo jedan stomak!
I moj i tvoj, i čuvat ćemo
Bit ćemo jedno,
Sastavljeni ćemo hodati, spavati, gledati,
rugat ćemo se ljudima vani koji nas znaju, pa ne znaju,
što će nas prepoznavati – jedva,
na ulici, u haustoru, na pijaci i imat ćemo dovoljno da
jednom sedmično biramo
svježe povrće i voće
dvjema rukama
jedna moja, jedna tvoja
a drugim držimo čvrsto ispred našeg stomaka
ceker pun hrane za krčava nam crijeva i
Neće više biti samo supe za doručak, ručak i
večeru, za užinu, neće biti više suhog hljeba što reže nepce,
nećemo pljuvati krv, od čiste pljuvačke pravit ćemo balone.
Kad, ženo? Kad?!!!
Kada dočekamo, u predizbornoj kampanji obećane, kašike zlatne.
Pritisak
Koliko vas se zadovoljilo
granama i grančicama
umjesto cijelim stablom
i njegovim plodovima?
Koliko ste želja izbrisali sa liste
snova istresli iz jastuka
koliko ste riječi zatvorili u tamu iza čvrsto zatvorenih čeljusti?
Koliko potisnutih ljutnji, ugriza za jezike
neisplakanih plačeva
u danima okićenim bodljikavom žicom?
Znat ćete- štitna žlijezda će reći,
jednom kada nalazi budu zvjezdicama ispunjeni
I više se ne budete sjećali ko ste bili, šta ste željeli biti
kada sami sebe budete gledali preko oka
kada žuljevi od maske na licu počnu pucati
Kada vam nesanica dođe u posjet na neodređeno vrijeme.
Reći će vam srce na autoputu kada
iskoči iz prsnog koša
ispod smrskanog auta, bježeći od
defibrilatora, ne želeći
ikada više
da se vrati na izvor visokog pritiska.
Nermana Česko diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za engleski jezik i književnost. Pjesme su joj izišle u žurnalima H.O.W., EuropeNow i NEMA te portalu Strane, a čitala ih je u Sarajevskom ratnom teatru. Sudjelovala je u prvoj književnoj razmjeni pod nazivom Narrative Witness u organizaciji Međunarodnog spisateljskog programa (International Writing Program) pri Sveučilištu u Iowi, SAD.