Dva Inženjerova života bila su razdijeljena prostorom, zemljopisno i klimatski, mentalitetima, društvenim i vrijednosnim sustavima. Prvi život, do svojih „Isusovih godina“  proživio je na blagim brežuljcima kontinenta, sa oštrim zimama koje su dugo trajale i vrelim ljetima kad gori zemlja i zrak a žene se mole bogu i pale „jelicu“ za kišu bez tuče da se sačuvaju usjevi i blago. Zajednica je u prvom životu bila velika, sastavljena od različitih a sličnih, s logikom združenog upravljanja  bez svijesti o imovini i efikasnosti kao nečemu što je nužno. U drugom životu sve je bilo drugačije i novo. Blage zime, oštri obrisi otoka i planina koji se spuštaju u more, njegovo veličanstvo vlasništvo i kult efikasnosti. Umjesto smisla uspjeh. I u novom prostoru inženjer je prepoznavao ostatke starog vremena najviše po sramu koji su ljudi pokazivali jer su mu pripadali i po naporu kojeg su činili da ga se odreknu. Različit je bio i njegov društveni status, odnos prema sustavu i krug ljudi u kojem se kretao. Mladog inženjera, uzdanicu i čovjeka sustava, politički angažiranog i zauzetog za zajednicu, integriranog u pore društvene strukture, progresivnog  i modernog, u drugom životu zamijenio je inteligentni cinik, opozicionar, često i protiv svoje volje, nekritičan prema stvarnosti prvog života.

Onih par mjeseci u kojima je znao da mora otići Inženjer se opraštao od Grada. Znao je da jedan njegov život završava ne samo zbog drugačijeg kraja u kojem će živjeti nego i zbog promjene svega što je taj život činilo, davalo mu sadržaj i boju.  Grad mu je bio ono što je za pračovjeka bila pećina. Mjesto u kojem živi ne razmišljajući o drugim mogućnostima. Nešto što se podrazumijeva, zadano je našim rođenjem i postojanjem, čemu pripadamo, njegov smo dio a on je značajni dio našeg identiteta, ili jednog od naših identiteta. Tu smo. Tu su svi naši, živi i mrtvi. Tu su naša groblja, naša svakodnevnica, uspjesi, afirmacija i porazi, nelagode i užitci. Tu će rasti naša djeca. Tu će nas se sjećati i tu se mi sjećamo svojih. Tu se naša povijest i podrijetlo ne propituju. Tu mi razumijemo sve oko nas, sa njima živimo, prihvaćamo se, zajedno tugujemo i gradimo zajedničke identitete. Taj proces ide i išao je stoljećima kao što su išle naše godine, neprimjetno, prirodno i činilo se nezaustavljivo. Postajali smo, ne primjećujući slični, navijali za svoje, govorili isto i pozicionirali se kao kolektiv prema okruženju. Bili smo građani. 

 Arhitektura i povijest sa kojima su živjeli bili su dio njih, oni su ih činili takvima kakvi jesu. Na to su bili ponosni. Nisu propitivali razlike sa kojima su živjeli oni ispred njih. Mislili su da jesu amalgam svih tih sjajnih i teških perioda iza, da su iznad njihovih zabluda, razmirica, svađa i zala koje su činili jedni drugima. Razumjeli su da je njihovo vrijeme bilo je drugačije i da često nisu bili svjesni što čine a i ako jesu nije ih za to bilo briga. I kad bi poželjeli poravnati stare račune to ne bi bilo moguće, nema vage koja će izmjeriti zlo niti sudca koji će presuditi tko je kriv a pogotovo nije bilo realno pokušati ustvrditi kad je sve u toj strasnoj vezi ljubavi, mržnje i prijevara, savezništva i izdaja, granica i teritorija počelo i tko je prvi počeo. Gledali su zaneseno u budućnost druge polovice dvadesetog stoljeća, rasli na svjetonazoru djece cvijeća, europskih „šezdesetosmaša“, bratstvu i jedinstvu, samoupravljanju i politici nesvrstavanja. Svaku godinu je bilo bolje nego godinu ispred. Pamtili su ulaštene bicikle kojim su očevi odlazili na posao i gledali kako ih zamjenjuje „fićo“ a u domove ulaze gramofoni, frižideri, južno voće i žvakaće gume.   

Vrt mu je u drugom životu bio najvažniji. Gotovo jedino što čovjeku treba. U njemu je mogao svojim rukama, umom i nutrinom stvarati a to je, po njemu, smisao ljudskog postojanja. Stvaranje je, za inženjera, bilo svako djelovanje  iz sebe za koje se fizički, umno ili duhovno trebao napregnuti. Mogle su to biti sasvim prozaične stvari kao, kad bi se samouk bavio majstorlukom osjećajući slast postignuća jer je improvizacija uspjela i jer nije posegnuo za jednostavnom kupnjom ili zamjenom dotrajalog dijela. Što mu je teže išlo i što je rješenje tražilo više vremena to je zadovoljstvo bilo jače. Nema, za autora, razlike ni gradacije. Jednako je složeno i vrijedno svako iskreno djelovanje, ono koje je na društvenoj skali najniže i ono etablirano i. Na isti način se možemo dati i biti izvrsni prodajući jabuke na placi, govoreći pred ekspertima ili boreći se da beskrajnu prazninu umjetničkog medija popunimo svojim izrazom. Važna je samo strast koju unosimo i dubina u koju zaranjamo tražeći odgovore. Razlike nastaju tek kad učinjeno počne živjeti. Tada ono dobiva svoju društvenu valorizaciju. Može biti nevažno bilo komu osim onom koji ga je stvorio i uskom krugu oko njega ili narasti do doprinosa potrebnog zajednici a kod najboljih svima. Vrata umjetnosti i stvaralaštva koji žele postati zajedničkim dobrom, najboljim našim postignućima u kojima razumijemo duh oblika, kada nam postanu jasni fini prijelazi od glazbe preko slikarstva do skulpture kao različitih izričaja istog, inženjer je odškrinuo još u djetinjstvu kad je zavolio riječ i osjetio spoj oka, ruke i duše u svojim ranim pjesmama, crtežima i slikama. Znao je da je za najbolje koje ostaje svima, kad najdublje uranjamo i najšire vidimo, potreban, uz božji dar,  rudarski rad i samoća, „sebičnost“ u kojoj ne postoje drugi  osim kao podrška neizvjesnom pokušaju da se usamljeni popnemo po glatkoj litici ljudske vertikale. Onu zimsku večer, u predgrađu kad su svijetle oči njegove lijepe buduće žene zasijale vjerom u čudesno mi, inženjer se oprostio sa samoćom. Mladi je čovjek otkrio  prostor povjerenja i bliskosti. Vrijeme koje je dao vraćalo je strast, ljubav i mir. Donosilo je radosti o kojima nikad nije razmišljao. Njega, usamljenika i sanjara, gledalo se najednom s povjerenjem koje je donosilo obvezu. Mali ljudi su postali faktor, kad im trebaš i kad ti trebaju, postali su smisao. 

U vrtu  se mogao osamiti i prebirati po mislima. Iz njega je gledao i pokušavao razumjeti sebe i svijet. U ostalom, mislio je: „Čovjek je stvoren da sjedi pod svojom trešnjom i šuti“. Šuti a govori. Razgovara. Sam sa sobom, s vremenom iza i ispred, sa ljudima stvarnim, bivšim i budućim, onima koje zna, koji simboliziraju neko vrijeme, događaje i fenomene a on je za njih čuo ili ih je izmislio. Koji put je izmišljao i događaje u kojima je želio sudjelovati ili koji bi dali potvrdu njegovoj arhitekturi ljudske prirode, vlastite prošlosti i prognoza budućih događaja. To stanje aktivne razgovarajuće šutnje vidio je u mirnoći male statue crne karipske žene za koju mu je zapeo pogled u suvenirnici na dalekom putovanju a njegova djeca to primijetila i poklonila mu je. Na glavi je nosila košaricu sa voćem za prodaju, uspravna u sjedećem položaju i podvijenom lijevom nogom. Neobrađeno zaobljeno lice skrivalo je misli i osjećaje. Autor skulpturice, tu bezizražajnost ostavio nam je kao pitanje i prostor koji možemo popuniti kako želimo. Ponekad je inženjer razgovarao sa crnom ženom. Zanimala ga je njena prošlost i njen život.  „Sve znaš, mi smo isti, jednako smo života željni. Povezani smo morem i svojim bitkom. I Iz tvog su kraja ljudi od uvijek odlazili i u njega dolazili. Poznaješ daljine i rastanke. Tvoji su od nekuda došli, putujući stoljećima iz drugog kraja iznad istog mora na koje si sada došao ti, a tvoja djeca otišla na obale dalekih drugih mora. Samo je pitanje imaš li u sebi ljubav za mene i volju da me shvatiš“: odgovarala mu je žena ne izlazeći iz svog savršenog mira.

U njemu se, za blagih večeri, mogao postupno, kao da nešto jako važno i precizno radi, opijati. Tad su misli bile obuhvatnije, šire  i jasnije sve dok se ne bi zamutile u izmaglici postignutog pijanstva. „Sinoć sam trebao zapisati“, pomislio bi u jutro, kad više ništa nije bilo isto kao sinoć a  logikom i spoznajom omeđene misli, izblijedile pred višeslojnošću pojava koje je njegov bistri, analitični,  jutarnji um razumijevao.  

Vrt je bio malen, jedan od onih gradskih vrtova u starim dijelovima grada u kojem ima i grincajga   kako bi, još od Austrougarske, neki rekli u njegovom starom kraju, cvijeća koje je Inženjerova žena brižljivo birala i uzgajala, smokva i maslina, maline i jagode, samoniklo i posađeno mediteransko bilje i raslinje. I najvažnije, dva mjesta za sjedenje. Jedno s pogledom na zaljev koje je Inženjeru davalo širinu, za misli i osjećaje, za opservacije svakakve i o svemu i drugo ispod smokve, zaklonjeno od pogleda. Sa ovog drugog vidjela se prema sjeveru mala livadica i nekoliko susjedovih kontinentalnih voćaka, zapuštenih i neobrezanih. Inženjeru je to bio znani, dragi, davni prizor starog kraja i djetinjstva. Na takvoj, ne puno većoj pripremao je prijatelja Kemu za vratara u nogometnoj ekipi raje kad bi Keminom babi, prvom treneru, to dosadilo. Izraz raja jedan je od onih koji vremenom mijenjaju svoje izvorno značenje.( raja;tur. iz arap.: stado; podanici, u Turskom Carstvu). U žargonu inženjerove generacije pripadati raji bilo je prestižno, potvrda prihvaćenosti, socijalne uključenosti i reprezentativnosti. To je bilo vrijeme kad ni Kemo ni inženjer nisu znali značaj imena i njihov utjecaj na pripadnost, razlike, društveni status pa i sam život. Kemo nije postao vratar, odnijelo ga je kasnije u Armiju BiH i nepoznato ali je ostala slika koja se vraćala, poput onih pereca koje su ponekad kao veliku čast kupovali kod pekara Đorđe Lazarevića, na ćošku kod Arnaut pašine džamije. Kraj te su pekare prolazili svaki dan u školu i iz škole. Isto se dogodilo i sjajnom centarforu Milanu, zvanom ćelo, samo što je on otišao u drugu vojsku.   

Između ta dva mjesta za sjedenje lutala su i ispreplitala se dva njegova stožerna identiteta. Onaj okrenut dalekom, ispunjen čežnjom za nepoznatim i intelektualnom radoznalošću i onaj drugi, duboki kojem je pripadao njegov korijen i formativne godine. Na jednom se upinjao razumjeti novo, nadolazeće i ono za koje još ni ne znamo da će nekad biti, na drugom se sjećao, kopao po sebi i tražio odgovore.

Nije o tom govorio, bilo ga je sram, ali ponekad nije znao u koji dio vrta treba sjesti. Odabirući mjesto za sjedenje sjećao se „Castanedinog  indijanca“ koji uporno i strpljivo u svom šatoru istražuje mjesto na kojem se dobro osjeća i kojem pripada. Šator ili vrt, to je zapravo cijeli svijet. Ne samo čitav svoj kratki život, već kroz svu svoju povijest i svugdje po svijetu čovjek taži svoje mjesto i tražit će ga za uvijek. Taj nemir čini nas istraživačima, umjetnicima, romantičarima, idealistima i vizionarima. Njemu dugujemo sve svoje. Dobro i loše. Pojedincu je možda lakše. Bar neki i bar povremeno nađu ili pomisle da su našli svoje mjesto. Iako ima dva mjesta i iako ne zna svaki put gdje u tom trenutku pripada inženjer je ipak našao mir. Mir su donijele pogledi. Bratov kojeg je ostavio u prostoru prvog života, taman, bademast. U njega se skupilo sve prošlo, duboko i daleko, sa sobom, svime i svima izmireno, onako kako smo izmireni kad, napokon, izmučeni pitanjima i dvojbama zaspemo i usnimo san „o moći malog iz kojeg sve kreće i cvijeće i drveće“. I dječji široko otvoren njegovim nadama i slutnjama. Slike iz tih pogleda formiraju mozaik njegovog jučer i sutra. Danas pripada slavi života čudesnog po samom našem postojanju.  „Ja više ništa ne moram a svašta još mogu“ rekao je prvi put na terasi resorta u Dominikanskoj Republici u koju su ga odveli žena i djeca a znao bi to isto implicitno natuknuti i ranije, za obiteljskim ručkom ili pred prijateljima“. „Kad bih još uspio, bar ovo vrijeme koje mi je ostalo, biti bolji čovjek možda bih se dijelom odužio za svo dobro koje mi je život dao i za koje ne znam jesam li ga i čime zaslužio“ 

Miro Kasipović rođen je 1957. godine u Banjaluci. Živi u Rijeci. Kontakt: miro.kasipovic2@gmail.com

Fotografija: Luciano Zanardo