Kroz mjedenu rešetku blijede zrake danjeg svjetla uranjaju u prljavu vodu. U podzemlju Tkalčićeve, u mraku betonske cijevi, ležim okovan.

Odozgo dopire ulica. Čujem ju, ali slušam rijetko, tek onda kad samoća nadvlada rezignaciju.

Izlizani đon upravo utiskuje zgnječeni opušak u preuske rupe omanjeg šahta. Tako dopola smrvljen ostat će tamo do prve kiše kad će raskvašen pasti k meni.

Živ sam zatočen. Pokretan koliko nepokretan bolesnik, životinja u pretijesnom kavezu, tekućina u laboratorijskom hladilu.

Veselim se jedino kiši. Najprije me probude kapi. Onda se spusti tanki curak. Drugujemo u tami. Naspram nje osjećam se bijedno, jadno, ali ona me razumije. Voda je. Pušta da ju, nebesku, oskvrne moj smrdljiv, blatan, hladan, masan, zapišan, odvratan, pokvaren, mutan, plitak, usran, sirov, gadan, ljepljiv, ružan i primitivan zagrljaj.

Bježao bih, ali ne da beton. Ulovljen, beznadno sahranjen, istočen, bezimeno se vučem ispod grada sve dok se tamo negdje daleko, izvan cestâ, bez spomena ne prepustim Savi.

U koritu zapuštenih bokova šutke se cijedimo ravnicom. Ja rastočen, nestao, ona odgurnuta i zaboravljena. Ponekad, osnažena kišom, ona pukne i bezobzirno se razlije ne mareći ni za što rukom stvoreno, nudeći svoju snagu poljima. Zatim opet dugo, tupo, miruje povremeno otkrivajući svijetu svoj ogoljeli, nasukani krhki kostur sklepan od sprudova muljavih oblutaka.

Bruno Mezić

Fotografija: Matthew Paul Argall