Najgora stvar koja može zadesiti čovjeka. Nemoć. Pomislio je dok se penjao gazeći stepenicu po stepenicu prema potkrovlju. U ruci je nosio vrećicu s mlijekom i pecivom. Pred vratima zastane, spusti vrećicu na pod i iz džepa izvadi ključ. Otključao je i ušao. U kupaonici je oprao ruke i dugo se gledao u ogledalu. Činilo mu se da su se oči zavukle dublje i da su nekako tamnije i mutne.

– Još uvijek sam žut – izgovori.

Upravo se vratio od liječnika. Kad je čuo dijagnozu tri puta je upitao: 

– Doktore, da to nije neka greška?

U kuhinji izvadi džezvu, naspe vodu, uključi plin i stavi da se kuha. Dok u mikrovalnu pećnicu stavlja pecivo osvrće se oko sebe, baš kao netko tko dugo nije bio u stanu. Sve mu je poznato, sve je na svome mjestu, a opet ništa nije isto.

Prije nekoliko mjeseci, diplomirao je. Odmah je u poznatoj građevinskoj tvrtci dobio posao. Jedva je dočekao da znanje koje je stekao na fakultetu primijeni u svakodnevnom životu. Odlučio je s djevojkom potražiti veći stan. A jutros, na poslu, iz čista mira mu je pozlilo. Izgubio je svijest. Pozvali su hitnu. To mu se dogodilo prvi put u životu. U bolnici su mu napravili osnovne pretrage i pustili ga kući. Samo do sutra.

Digne se od stola i na tacnu stavi šalicu. Uspe žličicu šećera pa kavu. Dugo je miješao prije nego je dodao mlijeko. Uzme pecivo. Lomio ga je komadić po komadić i jeo.

Ne vrijedi da joj lažem ionako sutra moram na pretrage, zaključi i prekine u glavi špekulacije. Osjeti umor i težinu u tijelu. Legne na krevet. Tupo je gledao u kosi strop. Svjetlost je dopirala iz jednog nevelikog prozora na krovu. 
Pred očima mu prođe dan kad je prvi put Mirnu doveo u stan. Bili su u blizini kad ih je zatekla lipanjska kiša. Tek nekoliko sekundi bilo je dovoljno i pokisli su do gole kože. Sjetio se njenog smijeha i kako mu je omotana plahtom objašnjavala da se svaki čovjek rađa okružen istom količinom sreće i nesreće, a da od njega ovisi kako će sreću iskoristiti i kako će kroz nesreću proći. Studirala je filozofiju. Uvijek je puno pričala, naročito kad je bila sretna. Volio je sve na Mirni i silno ju je želio usrećiti.

Probudila ga je njena ruka na obrazu.

– Sigurno si bio umoran kad si zaspao – cvrkutala je veselo. – Ni kavu nisi do kraja popio. Sad ću ja nama pripremiti nešto toplo za jelo.

Okrenula se prema njemu. Lijevu ruku stavila je na bok a desnim kažiprstom mahala i kazala, kao da prijeti:
– A imam ti i nešto važno reći.

Sigurno je trudna, pomisli kad je zaustio:
– I ja tebi.

Osjeti tugu, i prije nego što ju ona prepozna na njegovu licu, izgovori njezinu ljekovitu rečenicu: 
– Budi sretan sada!

Oboje su se glasno nasmijali.

Stigne joj i kasnije pokvariti sreću.

Ljiljana Brković Zorčić rođena je 1962. godine u Varešu. Njena obitelj 1972. godine seli na Ilidžu, pored Sarajeva, gdje  završava osnovnu i Srednju građevinsku tehničku školu, a potom i Građevinski fakultet. U ratnom vihoru 1992. godine postaje bosansko-hercegovačka izbjeglica. Nakon kratkog lutanja Hrvatskom, počinje život u Sisku gdje trenutno živi i radi. Pisati počinje kako bi naučila jasnije izražavati svoja razmišljanja i stoga 2014. godine upisuje prvu radionicu kreativnog pisanja.

Fotografija: jev55