Koliko Ti imaš godina, pitala ga je. 

Premalo da bih se ugodno osjećao u svijetu odraslih, previše da bih glumio nadobudnog tinejdžera i revolucionara, odgovorio joj je lakonski.

Tako nekako je počelo njihovo dopisivanje. 

Tada još nije znao da se ona boji nezrelih dječaka, a njegov odgovor mogao je sugerirati da je nonšalantni dječak u lovu na još jedan ženski trofej. Mogla je doduše pomisliti da je cinik koji život i svijet oko sebe promišlja kompleksno, ali mu ne pada napamet shvatati ih ozbiljno, ni život ni svijet. Tek nekoliko mjeseci poslije, kada su se konačno sreli, spoznala je da on zapravo nije ni jedno ni drugo. Ponekad joj se učini da je ovo drugo, cinik s kompleksnom vizurom na svijet koji ne uzima zaozbiljno, no sve je to samo površinski sloj koji brzo iščezne čim ga se malo zagrebe. Prije bi se reklo da je racionalist sa satirički naoštrenim perom, onaj koji intelektualno provocira konzervativno društvo, koji ironično i dekonstrukcijski podjebava dežurne provincijske veličine i pripadajući im navijački polusvijet.

Sjetio se tog vrućeg augustovskog dana njihovih fejsbučkih početaka i njene bojazni da je nezreli dječak u tijelu odraslog muškarca, dok su se penjali prema Jevrejskom groblju držeći se za ruke. Vole posjećivati mjesta koja imaju monumentalnu i kulturno-povijesnu vrijednost. Vole zajedno doživljavati i proživljavati stvari.

Mislim da je ovo drvo banane, pokazuje mu prstom prema neobičnoj stabljici. Stabljika se nalazi tik ispod betonske terase na kojoj su predahnuli nakon dugog hoda. Izgleda kao križanac palme i konoplje, kao čupavi krošnjan sa zelenkastom rastafari frizurom.

Trgnuo se, jer je samo prije koji sekund pomislio da gleda u nešto što podsjeća upravo na drvo banane. Definitivno sliči, rekao je, prešutivši da je i sam posumnjao na banane gledajući u neobičnu stabljiku podno kamene terase s koje puca pogled na Sarajevo. Jesmo li nas dvoje, vančulno i telepatski, upravo spoznali istu stvar, šutke je pomislio, da li se to naše misli isprepliću, kohezivno spajaju, povezuju u jedan misaoni iskaz. S njom je sve moguće, nastavlja svoj unutarnji monolog, pa tako i metafizički koncepti gdje dvoje razmjenjuju misli bez osjetilnog posredovanja.

Ili oboje pomalo haluciniraju od dugog i napornog hoda, pa se telepatija transformirala u halucinaciju. Već dugo se penju prema Jevrejskom groblju, tumarajući sporednim cestama i stazama, znojavi i dehidrirani, i sad se ukazuje ovo drvo banane, kao oaza u pustinji, kao hunter-thompsonovski trip, kao prvorazredni metafizički topos. Ali drvo je tu, nije priviđenje niti optička varka, nije iluzija, obmana, lažna percepcija, pseudovizija. Stvarno je, kao i njih dvoje. Razmišlja o svemu tome dok joj istovremeno briše znoj sa čela i nježno ljubi u desni obraz koji krasi sićušni tamno-smeđi mladež. Zamišljenost mu ne ometa fokus na nju. Za kratko vrijeme postala je važna referentna tačka u njegovom svijetu. Za kratko vrijeme postao je njen muškarac. 

Misli mu retrospektivno vrludaju. Vratio se nekoliko sati unatrag. Ležali su u krevetu, u njegovoj sobi. Gleda je dok leži ogoljena pred njim, ogoljena metaforički i doslovno. Otkrila mu je neke stvari iz svog života. Otkrila mu je i svoje tijelo. Taj dan su se prvi put osjetili. Voli je posmatrati dok leži gola u krevetu. Voli se prstima potpisivati po njenom tijelu. Cijelo tijelo išarano joj je imaginarnim potpisima. Blještala bi njegovim imenom da su ta slova neonska.

Misao po misao, korak po korak, napokon su stigli na odredište. Dočekali su ih zvuci tišine i prve večernje sjenke. Dan je lagano kopnio. Očarana neobičnim nadgobnim spomenicima, uzela je foto aparat i krenula ih snimati. 

Potom je njeno kreativno oko vizualiziralo potencijalno iznimnu fotografiju. Već je polumrak, mora biti hitra. Spustili su se nezgodnom, strmom stazom do monumentalne jevrejske kapele. Naciljala je kapelu, mjesečinu i grad koji svjetluca u daljini, uhvativši ih sve u jedan kadar. Teren je brdovit i sklizak. Obgrlio ju je s obje ruke da se ne bi skotrljala niz padinu. Vidi da joj je u tom trenutku važnije da napravi dobru fotku nego vlastita sigurnost. Možda se osjeća sigurno uz njega pa mu je prepustila da brine o njenoj sigurnosti dok ganja idealan rakurs. Škljocnula je nekoliko puta. Fotke su na kraju savršeno ispale, a ni ona se nije skotrljala niz padinu. Život je lijep.

Sutradan je svoje foto zapise stavila na društvene mreže. Njegov dobar prijatelj ulovio ih je na Instagramu kako romantično poziraju na istoj onoj betonskoj terasi s koje su ugledali drvo banane. Poslužilo mu je to kao šlagvort: 

Ti i ja smo paradigma interkulturnog prožimanja u Be i Ha, Srb i Hrvat koji se romantično druže na mjestu gdje počivaju Jevreji, a Bošnjak ih špijunira na Instagramu. Ti i ja smo za interkulturni dijalog u BiH učinili puno više nego razna endžio čeljad i profesionalni multikulturnjaci u lovu na unosne grantove. Još samo da smo se na tom lijepom i monumentalnom mjestu lijepo i monumentalno bubnuli. Doduše, to bi se već moglo tumačiti kao bogohuljenje i skrnavljenje svetog mjesta. Ili, još gore, kao neka vrsta koitunalnog antisemitizma. Ali ne bi nas niko vidio pa samim tim ne bi mogao ni tumačiti. Niti je ljubavni čin bilo gdje, pa i na groblju, išta drugo do upravo to – čin ljubavi.

Voditi ljubav na starim grobljima, kako to divno i blasfemično zvuči.

*Priča je prvi put objavljena na stranici www.jergovic.com/ajfelov-most/

Neven Šimić autor je iz Sarajeva. Esejist, politički pisac, društveni komentator. Zanimaju ga politika, književnost, popularna kultura, kulturna i politička historija. Urednik je web stranice Digitalna demokracija.

Fotografija: V.Š.