Paukove noge

Veliki paukovi plaze po kući

suhe grane koje rastu samo po noći 

slamaju se u noge stonoga

Netko je nekoga ovdje jednom žrtvovao

i od tada vjetar odnosi sve zvijeri

one postaju maleni crni oblaci nad pučinom 

Magistrala se lomi na Kniferove meandre

i bura udara u pravim kutevima

djecu s mora uče hodati pod kutem

jer uspravne ljude odnosi vjetar

Slomiš mi prste prstima 

kada shvatiš da nismo sami  

već je tjednima pun mjesec 

kazaljke zidnog sata paukove su noge

jutro ne dolazi 

negdje ga je bura odnijela

mrak iznad kuće se miče 

Anikako da je proguta 

Mora množine beskonačnosti

mora su monokromatska 

množina beskonačnosti

Mjesec je jedina točka horizonta

do koje ne mogu

brkovi ribara 

sijedi su od soli

prije spavanja 

broje ribe u vrši

svaka se trzne tri puta

jednom za more

jednom za vodu

jednom za plavo

pa se pravi mrtva

ili samo vježba smrt

kada ribari umru

ne jedu ih crvi nego sitne ribe 

kao mali držao si 

osobe u daljini u šaci

jer daljina je samo prostor između

sinonim za prazninu

i kompliment za usamljenost

kao mali igrao si se s vjetrom

i branio ga od kiše 

bio si čudno dijete 

i razmišljao u žarkim bojama 

pomirenje s pastelnim tonovima

samo je korak do 

monokromatike mora

ljeto je

ležiš i zamišljaš

svi komarci oko tebe

su ugrizi sitnih riba

Ovčica poskok

majka i dalje gleda u nebo

stišće oči  čeka avione

djed je slijep

baka samo stara i sve što dođe s tim

naši su 

moje prve korake 

još čuvam negdje u betonu

u onim kutijama koje se 

otvaraju jednom po generaciji 

svi ostali rasuti su po svijetu

uvijek u krug, daleko pa nigdje

prema, pa uzdah, pa odustajanje

slikovnice ne uče zmije otrovnice 

ni ovčice iz mora

poskok ima rog, sve ostale su manje zlo 

i danas me sram priznati

nikada nisam vidio poskoka, 

ili još gore 

nisam ga prepoznao

sve ovčice trče na more da se utope

kada ih gledam dalekozorom skreću pogled

poskoci imaju rog 

i tražim lubanju poskoka na zidu 

da kada oćelavim imam gdje staviti šešir 

dodavao sam boje na crnobijelu televiziju

na ljude u maskirnim uniformama

i ustajao promijeniti program

prema, pa uzdah, pa odustajanje

(jesi li znao da crnobijela televizija u boji snima na kazete)

jednog dana napisat ću slikovnicu 

poskok kaže 

ovčica kaže 

prestani brojati  

slušaj vjetar i zaspat ćemo  

Je li uvijek ovako hladno?

nekontrolirani trzaji tijela 

šamanski su ritual ulaska u vodu 

zaboravivši prinijeti žrtvu shvatiš 

da imaš viška sebe na sebi 

 i svi stanu prije struka 

razmišljaju kako 

nikada ne bi trebalo biti ovako 

kako nerođena djeca

drhte u utrobi  

i kako ljeto nije vrijeme 

za nostalgiju prema toplom salu 

koža postaje poligon vojnih pilota

klanci i planine, bez cilja i svrhe

taktilni tipfeleri breilovog pisma

slijepca zaspalog na tipkovnici 

uvijek je ovako hladno

žedni su ovdje shvatili da ne znaju plivati

i da more nema dovoljno soli 

za konzervirati sve koji se u njemu utope

na dnu svi smo blijedi 

a zrake sunca ne lome se kroz slatku vodu 

ispod nas samo su ronioci 

svaki sa svojom zbirkom kamenja

zaboravljaju da rone na dah

plima stišće pluća nerođene djece 

kapilare su maleni crveni vatrometi 

lice otkriva nove mišiće

korijeni zuba grizu u sljepoočnice  

prazne plaže čekaju 

odlazak blijedih ljudi

okreće na jugo

more izlazi na obalu

Vigor Vukotić (Zagreb, 1991.) diplomirao je Antropologiju i Etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jedan od članova Književne grupe 90+. Dio voditeljskog dvojca Književne tribine Učitavanje u Booksi. Piše poeziju i kratke priče. U slobodno vrijeme fotografira i snima filmove. Živi i radi u Zagrebu. 

Fotografija: Tyler Ingram