Paukove noge
Veliki paukovi plaze po kući
suhe grane koje rastu samo po noći
slamaju se u noge stonoga
Netko je nekoga ovdje jednom žrtvovao
i od tada vjetar odnosi sve zvijeri
one postaju maleni crni oblaci nad pučinom
Magistrala se lomi na Kniferove meandre
i bura udara u pravim kutevima
djecu s mora uče hodati pod kutem
jer uspravne ljude odnosi vjetar
Slomiš mi prste prstima
kada shvatiš da nismo sami
već je tjednima pun mjesec
kazaljke zidnog sata paukove su noge
jutro ne dolazi
negdje ga je bura odnijela
mrak iznad kuće se miče
Anikako da je proguta
Mora množine beskonačnosti
mora su monokromatska
množina beskonačnosti
Mjesec je jedina točka horizonta
do koje ne mogu
brkovi ribara
sijedi su od soli
prije spavanja
broje ribe u vrši
svaka se trzne tri puta
jednom za more
jednom za vodu
jednom za plavo
pa se pravi mrtva
ili samo vježba smrt
kada ribari umru
ne jedu ih crvi nego sitne ribe
kao mali držao si
osobe u daljini u šaci
jer daljina je samo prostor između
sinonim za prazninu
i kompliment za usamljenost
kao mali igrao si se s vjetrom
i branio ga od kiše
bio si čudno dijete
i razmišljao u žarkim bojama
pomirenje s pastelnim tonovima
samo je korak do
monokromatike mora
ljeto je
ležiš i zamišljaš
svi komarci oko tebe
su ugrizi sitnih riba
Ovčica poskok
majka i dalje gleda u nebo
stišće oči čeka avione
djed je slijep
baka samo stara i sve što dođe s tim
naši su
moje prve korake
još čuvam negdje u betonu
u onim kutijama koje se
otvaraju jednom po generaciji
svi ostali rasuti su po svijetu
uvijek u krug, daleko pa nigdje
prema, pa uzdah, pa odustajanje
slikovnice ne uče zmije otrovnice
ni ovčice iz mora
poskok ima rog, sve ostale su manje zlo
i danas me sram priznati
nikada nisam vidio poskoka,
ili još gore
nisam ga prepoznao
sve ovčice trče na more da se utope
kada ih gledam dalekozorom skreću pogled
poskoci imaju rog
i tražim lubanju poskoka na zidu
da kada oćelavim imam gdje staviti šešir
dodavao sam boje na crnobijelu televiziju
na ljude u maskirnim uniformama
i ustajao promijeniti program
prema, pa uzdah, pa odustajanje
(jesi li znao da crnobijela televizija u boji snima na kazete)
jednog dana napisat ću slikovnicu
poskok kaže
ovčica kaže
prestani brojati
slušaj vjetar i zaspat ćemo
Je li uvijek ovako hladno?
nekontrolirani trzaji tijela
šamanski su ritual ulaska u vodu
zaboravivši prinijeti žrtvu shvatiš
da imaš viška sebe na sebi
i svi stanu prije struka
razmišljaju kako
nikada ne bi trebalo biti ovako
kako nerođena djeca
drhte u utrobi
i kako ljeto nije vrijeme
za nostalgiju prema toplom salu
koža postaje poligon vojnih pilota
klanci i planine, bez cilja i svrhe
taktilni tipfeleri breilovog pisma
slijepca zaspalog na tipkovnici
uvijek je ovako hladno
žedni su ovdje shvatili da ne znaju plivati
i da more nema dovoljno soli
za konzervirati sve koji se u njemu utope
na dnu svi smo blijedi
a zrake sunca ne lome se kroz slatku vodu
ispod nas samo su ronioci
svaki sa svojom zbirkom kamenja
zaboravljaju da rone na dah
plima stišće pluća nerođene djece
kapilare su maleni crveni vatrometi
lice otkriva nove mišiće
korijeni zuba grizu u sljepoočnice
prazne plaže čekaju
odlazak blijedih ljudi
okreće na jugo
more izlazi na obalu
Vigor Vukotić (Zagreb, 1991.) diplomirao je Antropologiju i Etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jedan od članova Književne grupe 90+. Dio voditeljskog dvojca Književne tribine Učitavanje u Booksi. Piše poeziju i kratke priče. U slobodno vrijeme fotografira i snima filmove. Živi i radi u Zagrebu.
Fotografija: Tyler Ingram