E. su četiri puta vratili natrag u bolničku sobu

prvi put da spava drugi put da sanja treći put da pjeva

četvrti put je bio kao da i nije bio jer to nije bila E.

koja se vratila u bolničku sobu četvrti put.

E. je četiri puta izlazila iz bolničke sobe četiri puta

je bila neko drugi: jednom ja, jednom ti, jednom ptica, jednom kamen.
(Neću imati djece

za rat.

Nema ih! vratite natrag sluzne čepove na miru ostavite

moje crijevne džepove i posteljicu prišijte

za sedlaste bešike u kojima vam nećemo grijati meso

podno planina

ničijih zemalja i zlatnih dolina)
A. se nasmijala tri puta: jednom tebi, jednom meni, jednom

nekom koga samo ona vidi s lijeve joj je strane i mora

da leži ili je nisko ili je životinja ili vrtlog prašine

što se ponekad složi u mozaik u slagalicu svjetla

u šaru smisla i smiješi se A. slatko i iskreno i smjelo

kao što meni i tebi nije nikad i kao što se nikad neće

nikom smijati nikog voljeti nikom vjerovati nikog pomilovati.
(Neće pucati vodenjaci svi nerođeni

bit će imenjaci i neće vas buditi za prve majeve

nećete im raditi papirnate zmajeve nećete

se igrati u pijesku, u travi, iza ograda i žica

kućice pune ptica niko neće hraniti i oni

neće nikog braniti osim vlastitog

nestvoritelja)
O. je bila nepomična i ptice koje je iznijela pomrčina

lepetale su po plehu očica užarenih i nožica uvijenih

od tankog crvenog konca. Od tankog crvenog konca

uvit će O. narukvicu svojoj kćeri i svezati ju zubima

u mokar čvor taman prije nego golih tabana

odlepeta niz stepenice čija hladnoća sakati prste.

(Neće biti djece

za rat

po čupavom podu kotrljaju se gnjile breskve

po dlakavom jeziku popodneva mili brijač medicinske sestre

ruke su mi ljepljive i bole me koštice odlazite i ne nosite

ništa moje sa sobom – čestitam! rez vam je carski!

davite se u plodnim vodama od ove sretnijih utroba)

Jedino O. su zapamtili od svih i navukli su plastične

paravane preko željezne ležaljke na kojoj su joj vadili konce

crvenoprozirne kao rajčicina kora – jedino nju su zapamtili

i pod električnom sijalicom blještao je papir na kojem je vikala

crna tinta ona tinta kojom će O. ispisati njihova imena

jednom kad ih više niko ne bude mogao naći.
(Ne dam djecu

za rat

govorim vam dlanova okrenutih prema gore

dlanova ljepljivih od kiselih žutih vrpci koje

krvnici nikad neće prerezati)

Dijala Hasanbegović

Fotografija: Marija Belina

Advertisements