„Otkopavaj.“

„Šta misliš šta radim kojeg vraga? De pomjeri se i ti malo.“

„Gladna sam.“

„I ja sam, pa? Diži se.“

Dvije izdužene sjenke su puzale po kamenim pločama obasjanim mjesecom. Pun je mjesec ove ljetne noći. To su čekale. Kad bi kakav zvuk naglo uznemirio spokoj ambijenta, sjenke bi časom nestale, a dvije mršave, duge figure bi ležale potrbuške, osluškujući. Rodice su smatrale da je ovaj posao najbolje završiti kada je pun mjesec, ako već moraju nešto raditi noću i bez lampe. Dvije sove su čučale na grani drveta u nizu istih krošnji i strpljivo čekale da se nekom mišu omakne u opreznosti. Namjere ljudi ih nisu zanimale. U srednjim tridesetima, u jeku snage i volje, rodice su pokušavale iskoristiti lopatu u svrhu kojoj je namijenjena, ali im nije pretjerano išlo od ruke. Neiskustvo im je otežavalo zadatak. Na filmovima su gledale da samo treba udariti nogom o štilo, ono se zabode u tlo i onda samo treba  prenijeti zahvaćenu zemlju na drugu stranu.  Nikakav problem. Samo što je lopata teška. A zemlja tvrda. I ima je mnogo.

„Koliko zemlje može biti u jednom grobu, majku mu? Dokle više?“

„Pa duboko je.“

„Otpadoše mi ruke. I mrtva je hinja…“

„De upri, Josipa, nećemo do sabaha.“

„Znaš“, nasloni se na lopatu, „da mi je neko rekao da ću u tri ujutro puzati po groblju i otkopavati grob, stvarno bih mislila da se najeo kakvih pomahnitalih gljiva.“

„Jel’ i ovo moram sama?“, Merjema se uspravi, brišući znoj sa čela, pokušavajući otpuhati svježe skraćene vrhove kose iz očiju i usta.

„Kad si to sama nešto uradila? Ajde da zapalimo jednu, pa ćemo dalje.“

„Dobro, jesi li ti normalna?“

„Reče žena koja otkopava grob svoje tetke.“

„Nemamo kad. Već je pola četiri, a ovdje ima nekoliko čuvara.“

„Ko’ da će se nadići šetati po groblju u ova doba ko’ avetinje. Spavaju u onoj kućici. Možda bi bolje bilo da smo ovo radile kasnije; nismo baš dobro isplanirale, ha?“

„Kad kasnije? Kad postave ploče? Morale bi rovokopač dovući ovamo. Kopaj. Šta misliš jel’ se počela raspadati?“

„Nego šta.“

„Kako ćemo ovo? Ti otvaraj sanduk, meni ne pada napamet. Ko zna kako sada izgleda. Doduše, ne može biti gore nego kad je bila živa.“

„Aah….“ Josipa uzdahnu i nastavi kopati. „Šta sam sve uradila za nju, majko mila, koja sam poniženja pretrpila, i nije mi jedan jedini popišani prsten mogla ostaviti.“

„Moj prsten.“

„Moj prsten.“

„Moj. Meni je obećala.“

„A onda je rekla meni dati. Ne razbacuj tu zemlju, sve ide u mene, fuj! Mrtvačka zemlja…“

„Pa koji te đavo tjerao da se riktaš kad ideš kopati.“

„Ovo je trenerka. Uostalom, ja držim do sebe.“

„Držala bih i ja do sebe da imam od čega.“

„Uh, oprosti, malo ti koji Manolo. A vidim, nije se imalo ni za frizuru danas.“

„Jedva sam uspjela doći na red, mjesecima sam ganjala rezervaciju za ovaj salon. A ti da si bila fer, podijelila bi po pola što je deda ostavio, umjesto da dopustiš da mi daju onu siću, pa ne bih morala misliti šta mi nije žao prodati. Zato – prsten je moj. Godine sam ostavila brinući o njoj.“

„I ja sam, pa? Po čemu bi bio tvoj?“

„Ja se udajem, ne ti.“

„To je tvoj izbor, jesam te ja tjerala? Uostalom, po tome sam ja trebala dobiti prsten kad sam se udavala.“

„Tetka je rekla da ću ja dobiti prsten na dan mog vjenčanja. Ne znam da je tebe iko spomenuo.“

„E eto ti ga tvoj vjenčani prsten, ponijela ga sa sobom. Uostalom, mislim da taj uslov možeš okačiti svom mačku o rep“, Josipa pokaza pogledom na prekopani grob.

Merjema ju je posmatrala koji sekund. Kapljice znoja su joj curile u oči, kupile trunke zemlje sa čela, puder je ostao postojan, a ona nije treptala. Nije se više ni trudila brisati znoj i prljavštinu. Sad je disala glasnije, kroz nos, vilica joj se grčila. Isceri se, zabode lopatu u zemlju i nastavi kopati.

„Godinama, Josipa. Sjedila sam pored njenog kreveta, pored njenog stola, pored njenog auta, ispred njene kuće jedne, druge, treće… Kad god pomisli na mene, tu sam. Šta god treba, tu sam. Hoće li jesti, piti, računi, kuće, familija, advokati, služavke, sestre, kompanije – sve sam rješavala, i gledaj. Znala je da me samo taj prsten može izvući. Pogani jedna stara….“

„Ajde, sad si samo ljuta, nemoj vrijeđati mrtve.“ Josipa sjede na mali brežuljak, njihovih lopata djelo, i zapali cigaretu.

„Jel’ to ti mene zajebavaš? Dva puta si lopatom zamahnula i teško ti.“

„Moje ruke su za svilu, ne lopatu.“

„Govna, kakvu svilu…“, promrmlja.

„Da, kad smo kod toga. Guzicu sam joj prala. Ja. Ne njene služavke, ne njene silne pomoćnice, ne medicinske sestre, ne ti. Ja! Jer je nju bila sramota, da ne bi nju moćnu vidjeli kako pada – usranog boga u upišanim čaršafima – njena nećaka je ostavila malo dijete kući, i četiri godine je prala, kupala, praznila katetere, mijenjala katetere, davala injekcije, infuzije, klistiranje… Sve sam morala naučiti. Tako da se mani mene sa svojim jadikovkama.“

„Ala mi te žao.“ Merjema sjede pored rodice, prekrsti noge, i zapali cigaretu. Povuče koji dim gledajući u mjesec, pa sklopi oči da koji trenutak uživa u dojmu kojeg je vjerovala da ostavlja dok joj noćni vjetar nosi kosu pod mjesečinom. Šteta što nema ko vidjeti. Otvori oči, osvrnu se koji put oko sebe, pa izdahnu dim, i dodade tiho: „Ti imaš stan u gradu i kuću na moru, na tvoje ime. Ispod mog imena su nabrojane samo cipele.“

„Bili su jučer. Zaplijenili sve.“ Josipa ustade, zgazi na opušak i iz sve snage zabode lopatu u zemlju. Zagrebala je površinu. „I onda lude strine pitaju ko nas je tjerao da se brinemo o njoj.“

„Da.“

„Čuj ko nas je tjerao. Da nismo, šta bismo dobile?“

„Šta smo sad dobile?“

„Pa imamo masu onih obveznica.“

„Koje mogu oročiti naša djeca, ne nas dvije. Ja ni nemam djecu.“

„Jedan jedini prsten. Jedan jedini kamen i to je to.“

Merjema je šutala neko vrijeme, da s mirom dovrši cigaretu, pa reče: „Sama si kriva.“

„Molim?“

„Kad si se udala za budaletinu, sama si kriva. Jesam te zvala i govorila ti da ga se kloniš? A ti mu još daš svoju firmu u šake. Eto ti sad.“

Josipa nije reagovala. Zemlja se pomijerala, usipala u rupe među potpornim gredama. Grede. Mora da su blizu. „Neka. Vratit ću kuće. Moje su.  I mog sina. Na moru, u vrtu, odmah pored ljulje, ima malo drvo masline koje sam zasadila na dan kad sam saznala da sam trudna.“

„O pobogu. Dobit ćeš. Dobit ćeš pola kad prodamo prsten, samo mi nemoj melodrame.“

„Ti se stvarno ne mijenjaš. Ne vidim te godinama, a ni ne moram, znam tačno kakva si. Ne može se progovoriti s tobom.“

„Zato što kukaš nonstop. Tebi tvoj jad, meni moj. Ja sam cijele dvadesete izgubila skačući kad god ona zvizne. Odem u Ameriku studirati i vratim se jer, veli, poželjela je pričati sa mnom. Šta sad, ha? Ima da se udam, i ima da imam. Sve. A ona cijeli život trčala za siročadima i gladnim psima i mačkama. A nećake? Nula! Kopaj.“

„Ostavila je svašta djeci u familiji. Nije nama. Eee, šta me snađe. Samo sam htjela miran život, da pijem kafu na trijemu svoje kuće, uživam u pogledu i udišem svjež vazduh.“

„Ti trošiš vazduh. Evo blizu smo. Valjda.“

„Nisam znala da će tako brzo umrijeti, doduše. Iznenadilo me.“

„Pa tako sam nekako pročitala na netu. Nisu baš precizni po pitanju vremenskog perioda, sve im je okvirno. Samo iskreno nisam bila najsigurnija za dozu. Šta ja znam o arsenu?“

„Pa šta si sipala toliko? Zar ne piše koliko stavljati u hranu i piće? Kontinuirano?“

„Aj’ me sad i s tim handri. Šta sad da joj radim? Da je uskrsnem? Šuti, sreća naša pa je voljela kroasane onoliko, ništa drugo nije jela.“

„De da završimo s ovim i da idemo. Moći ćemo ga prodati koliko sljedeće sedmice. Nemamo šta kriti, svi znaju da nam ga je rekla ostaviti.“

„Josipa?“, Merjema se naglo uspravi. „Mi smo bile na sahrani, ali nismo bile s njom kad je umrla.“

„Pa?“

„Je li ona nosila prsten kad je umrla?“

„Otkud znam? Cijeli dan sam bila kod advokata, pokušavala spriječiti zapljenu. Jedino što znam je da je to jutro prsten bio u kutiji. Nije nosila ništa na rukama. Što, šta je?“

„Pa ko joj je onda stavio prsten na ruku kad su je oblačili za sahranu?“

„Strina Jelena. Nije imao ko drugi. Samo je ona ulazila u kuću po stvari.“

„Strini Jeleni će jako čudno biti kad nas vidi s prstenom.“

Šutale su. Gledale jedna u drugu. Lopate su mirovale. Sove su posmatrale sa grane; jele su i bile zadovoljne svojim punim malim stomacima. Misli ljudi ih nisu zanimale. Mjesečina je jenjavala. Zora će uskoro. Rodicama su krčila crijeva.

„Strina voli mafine… Dovraga.“

„Zakopavaj.“

Kulović Selma

Fotografija: Natalija Mihovilić