Pretraži

Magazin za književnost i umjetnost // Journal for literature and arts

Oznaka

književnost

[1-2/2020] Uvodnik

Iako smo još u 2018. 'usporili' i prebacili se u dvomjesečni ritam, 2019. nismo osjetili negativne posljedice. Naprotiv, posjećenost stranice polako, ali kontinuirano nastavlja rasti. U studenome smo proslavili pet rođendan i razveselili petoro čitatelja radovima 'naših' autora - ovom... Continue Reading →

Ja i mali

Pasji je ovo život. Nenavikao na potucanja i golo nebo, već za tri dana izgledao sam kao izglođana stara šlapa. Ipak, tješio sam se, otmjenost kretnji i ophođenja ostala je netaknuta i možda mi još spasi živu glavu. Krenuo sam... Continue Reading →

Raspršivanje | Whiskey na mjesečini |Suzama punjene ljušture | Bjelina | Recept za budućnost

Izbor iz zbirke 'Dok me ne razbiješ' (Stajer-graf, 2015.)   Raspršivanje   Među prstima skliska cikla, krvava, živa. Razgovor s bakom umiruje, baka brine za sutrašnji ručak i zimnicu. Kroz ciklino rumenilo vraćena boja lišću. Baka priča o svađi oko... Continue Reading →

Imate gotov rukopis – što sada?

“Imam hit knjigu i tražim izdavača” riječi su od kojih mi se diže kosa na glavi. Od kad radim u izdavaštvu nije se desilo da iza tih riječi stoji ikakav, kamoli kvalitetan sadržaj. Da se razumijemo, našli smo niz domaćih... Continue Reading →

Povijest | Herbarij | Pandemija

Povijest   plavo šarena obala plus šareno zelena sastojina dala je nekoliko individualnih imena vrijednih spomena nađe se dobar jednoznamenkasti broj   kronika prošlosti je pišurija što se prolijeva  tek kod jačeg sunca republiku pametnjakovića i nitkova na sreću ta... Continue Reading →

Život i nije tako velik

Prije trideset godina zagrlila sam dečka koji je mirisao na kredu. Podigla sam se pritom na prste, udahnula dugu kosu koju je zataknuo iza ušiju i odjurila u zahod čekaonice plakati. Čovjek teško može misliti kad ovolika vrućina naliježe na... Continue Reading →

Nelagoda

Čudesno je kako neke naizgled sporedne slike iz djetinjstva ostanu s nama sve ove godine, i nadžive mnoge strašne i nemoguće stvari koje smo vidjeli i iskusili. Ne znam točno gdje, ali stanovao je u našem naselju. Bio je nekako... Continue Reading →

Soba | Rekla je | Prozirnost

Soba   Netko je odnio riječi iz sobe Imam samo tišinu Neki ljudi, podivljale beštije Noću se od vukodlaka Preobražavaju u mjesec I pilje mi u oči Imam samo svjetlost što bode Netko je uzeo čak i mrak U sobi... Continue Reading →

Nebo i more zamijenili su mjesta

Lidijin brat blizanac nije s njom krenuo u razred Nego s grupom koju su su od milja zvali specijalci Ta djeca krupnih pleća i iskošenih očiju Noseći školske tašne s likovima  Spajdermena, supermena, betmena Na oborenim ramenima Noseći mašne na... Continue Reading →

Marsovac (Obrnuta perspektiva)

Rekao mi je da odlazi na Mars. Kupio je kartu u jednom smjeru i neće se vratiti. Nije rekao kada odlazi. Pitala sam ga mogu li s njim, no nije mi dao. Rekao je da mora sam. Bez mene. On... Continue Reading →

Kintsugi tijela (odlomci)

*** Nije se ranije dešavalo da nisu dovoljne riječi. Bivalo je lijenosti, depresije, očaja, potrebe da se nikome ne kaže ništa. Ali riječi su uvijek bile konac kojim se emocija prišiva za stvarnost. Sada ih nema. Sadašnjost je nepretočiva u... Continue Reading →

Sama | Zelena grana | Žur | Hrvatska

Sama   Ponosito stojim sam na ivici svijeta Što se nekad zvao Tako nekako I opet Mali šaš se vije I ogledava ne bi li ulovio galebov let Zajebana stvar, Bila i ostala     Zelena grana   Sjedim i... Continue Reading →

Dunja

Poprečno prugasta haljina na njezinom ženstvenom tijelu kao da se boji dodirnuti njezinu kožu pa leprša oko glatkih nogu. Odmiče se od njih kao da je u magnetnom polju gdje su i haljina i njezine butine jednakog naboja pa se... Continue Reading →

Crni hrušt

Ocu i Majci   Posadila je sadnicu noseći me u sebi. Rodili smo se nekako zajedno, istovremeno.   Dugo će isijavati nasušne topline: razlistane nad naše živote,  raskriljene nad našom kućom.   Srodne kao duh i um sabranoga, a mudrog,... Continue Reading →

iza tvoje kuće… | u džepu čuvaš… | ljudi iz tvog grada

*** iza tvoje kuće nikli su zidovi nestalo je mjesto na kojem smo jednom mogli ulistati proljeće u vene i čekati sunce da nam se osmjehne sada pred vratima ostavljamo kožu sašivenu po mjeri i nadu što su nam rođenjem... Continue Reading →

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑