Pasji je ovo život. Nenavikao na potucanja i golo nebo, već za tri dana izgledao sam kao izglođana stara šlapa. Ipak, tješio sam se, otmjenost kretnji i ophođenja ostala je netaknuta i možda mi još spasi živu glavu. Krenuo sam sam. Moje su sve posmicali kao miševe. Dugo sam se dvoumio ne bih li ipak ostao u ostacima naše biblioteke i tamo svečano pričekao da i mene udave ili objese, kako li su već naumili uzeti mi život. Bio bi to krasan čin odanosti i zahvalnosti, pa ipak prevagnula je taština – nisam smio umrijeti.

Volio sam ih kao rođene roditelje, ali visiti na stablu zbog mrtvih činilo se tada luđački glupim. Sada se ne čini tako. Sada bih rado zamijenio ovu rupu s jednim mjestom na grani uz oca i braću. Mračno je ovdje, vlažno i smradno. Vrlo nezgodno mjesto za lijepa i perspektivna mladića.

Ponekad se u neodređenoj daljini pojavi malo svjetla, ali većinom sam u mraku. Osjećam kako mi uz potkoljenice gmižu kojekakve sitne životinjice, žedan sam i povraća mi se. Ni malome nije ništa bolje, čujem ga kako šmrca i hropće. Pošto sam meka srca, a on još k tome nema ni sve trajne zube, uzeo sam na sebe nezahvalnu odgovornost da ga čuvam. 

Kao što rekoh, krenuo sam sam. Maloga sam sreo nakon deset dana hoda. On, kao i ja, pratio je tragove onih što su prije nas ovuda prolazili i pogibali. Nije ga bilo strah, kaže. Imao je pušku i na svakoga tko prođe – bam! Trebao je ove jeseni krenuti u školu. Puška je teža od školske torbe, čini mu se. Pitam se gdje je tu pušku posijao i što misli da će postići samo s kratkim preklopnim nožem.

Imao je u pogledu nešto đavolsko, a istovremeno plaho. Nisam mogao da se ne sažalim nad malim vragom. Uostalom, siroče je, kao i ja. Otac mu se ljetos priključio onima, kaže, pa su oni drugi došli i ubili mu majku i sestru. A oni su, i jedni i drugi, svi redom lopovi, ubojice i glupani, ne peru se i smrde i pucaju po ljudima ovako – bam, bam! Mali je mnogo govorio, ali sve kao da je držao da ga ja baš ništa ne razumijem, kako uostalom sva djeca gledaju na odrasle.  

Ponekad osjetim njegovu ruku na svojoj, kao da se želi uvjeriti da sam još tu. Ruka mu je vlažna i gori kao u vrućici. Više ne govori, plače. Teško je procijeniti koliko smo dugo ovdje. Rekao bih predugo, i ja sam osjećam kako gubim razum. Na mahove mi se pričinja kao da se rupa trese, zatim da se urušava, a onda kao da čujem glasove odozdola i postrance, slijevaju se i prijetnje i hihoti iz ilovače ravno u moje napete uši.

– Čuješ li, zaklat će nas. Zaklat će nas, mali. – govorim mu.

– Ti si mi najbolji prijatelj. – odgovara bunovno.

– Jebo ti to, odosmo u paštetu.

– Ja sad imam samo tebe, zapravo.

– Čuješ li na svoje uši? Oprosti se od njih. Ovako će ti s ušima. Ovako!

– Ti si mi kao brat.

– Zato upamti, to su krvoloci, upamti, krvoloci.

– Boli me trbuh.

– I oni. I oni drugi. Isti šljam drugi šljem.

– Povratit ću.

– Sve je to…

– Povratit ću.

– Gnjusno!

Čujem ga kako povraća u nekoliko snažnih mlazova. Rupu ispunjava kiseo miris i to me vraća natrag, k svijesti. Ili je obrnuto, omamljuje me miris povraćevine i udaljuje od spoznaje da su nam za petama i da smo uskoro lešine kao i oni u rupama na koje smo putem nailazili.

Mali ustaje, nešto traži. Najednom ga je spopala hrabrost, kao da je skupa sa žućkastom sluzi što vonja na žuć izbacio i strah. 

– Dođi, hajde. Nemamo vremena. – obraća mi se kao da sam ja dijete, a on odrastao. Ne vidim ga dobro, ali osjećam kako se njegov specifičan miris i zvuk uvlačenja sline nazad u nos polako udaljavaju. Odlučujem da ću hodati za njim. Vjerojatno bi bilo mudrije da sam kao stariji i jači inzistirao da ja idem naprijed, a on da me slijedi u sigurnosti i zavjetrini mojih leđa. Izložiti dijete, kako kukavički. Prisjećam se grane. Očeve, gdje je s braćom. 

Ja bih bio ležao tu u jami koliko treba, vani se puca – bam! Ali, mali je sigurno bio gladan i neispavan i sve to mu je udarilo u glavu pa je umislio da je junak i krenuo tražiti izlaz. Da sam ga i pokušao zaustaviti, uvjeravati ga ili mu nametnuti zaštitu i vodstvo u ovoj stvari, to bi mu slomilo duh. Sjetio bi se da nema nikoga svoga, da je mokar i gladan i da ga, sasvim je vjerojatno, čim ispuže odavde čeka konop. 

Kako sam bio posve uvjeren da ćemo ovako ili onako uskoro umrijeti, htio sam da to bude kako spada. Ako derle hoće glumiti heroja, eto mu lijepe prilike. Mada, rekao sam, bilo bi mi draže čekati kosca zavaljen u blatu, odlučio sam pratiti maloga u zadnjem junaštvu u njegovu malome životu. Uostalom, veće su mu šanse sa mnom. Ako nas tko neutralan nađe, a da nije potpuni slijepac ili budala, uvidjet će koliko sam fin i obrazovan. Ja ću tada reći – mali je sa mnom i oni će nas ugostiti u lijepoj kući s velikom okućnicom dok se ne oporavimo. Pusti snovi.

Mali se osvrtao za mnom svako pet koraka. Tu sam, mali, tu sam. Put je bio dobro utaban. Staza vlažna zbijena blata sjekla je livadu najkraćim putem. Mali je ipak hodao naokolo gazeći ljubičaste glave djeteline i cikorije. Govorio je sobom i s vremena se zaustavljao gledajući kakvog pauka ili bubu. Iako sam htio što prije stići do ceste, strpljivo sam ga pratio. Nadao sam se kako će mi ta lijepa gesta priskrbiti kakvo mjesto gore u parteru, red dva iza moje dobre majke koja sa svojim svilenim šeširom i malim srebrnim dvogledom prati ovu tragediju i čini joj se – toliko se prašine diže, evo sad će dotaknuti njen oblak. 

Nadao sam se da će mi ova gesta makar ublažiti onaj kukavni čin s početka. Ali što sam ja tu mogao? Oni su bili brojčano nadmoćni, naoružani do ušiju, gnjevni psi zla gospodara, tko god taj ovoga puta bio. Kada su zapucali na ulazna vrata, instinktivno sam pobjegao u biblioteku i sjeo u očev zeleni naslonjač, kao što sam to uvijek činio u teškim prilikama. Otac je, pamtim, volio čitati naglas i ja sam otkako su me usvojili slušao njegov promukao sonoran glas kako govori o filozofiji i književnosti. 

Sada, kada su zapucali po nama, pobjegao sam u šumu jer bilo je to najbliže biblioteci što sam mogao doći. Ovoga sam puta tražio zaštitu u drvenom prapočelu knjiga. Gledao sam u jedno debelo deblo dok mi je luđački pulsiralo u grlu. Kakva će to biti knjiga jednog dana kada mene ne bude i čiji će je otac tada čitati, mislio sam. Onda me spopala tuga, ne što će nas dvojicu sada ubiti, nego što će ovo stablo jednom ubiti. Podignuo sam pogled u zelenu krošnju punu ptica, gujavica, buba, vidio sam i korijenje kako pije sokove zemlje, zakleo bih se u to. A kada ga sprešaju u mrtve bijele papire, valjda će ovo smradno krvavo korito koje odavno ne nazivam domovinom izroditi neku veliku spisateljicu koja će vratiti sav ovaj život natrag u negdašnje drvo. Mogla je to biti moja majka, pomislim, ali što ološ zna o mojoj majci.

Pucnji su prestali, a ja i mali i dalje sjedimo jedan uz drugoga, naslonjeni na neku stijenu. Sunce zalazi i postaje hladno. Zagledani smo obojica u tanku sivu vrpcu prašne ceste što nam je opet daleka i nedostižna. 

– Čuj, mogli bismo krenuti. – pokušao sam nježno, ali nije se ni pomaknuo.

– Bolje da krenemo dok se još vidi. – ustrajao sam. 

– Tako mi je hladno.

– Samo da dođemo do ceste.

– Umoran sam.

– Skupi snagu, hajde.

– Tako sam gladan.

– Dosta više s kukanjem! Otići ću bez tebe! – povikao sam.

– Šššš. – mali me utišava, toliko o mom autoritetu.

– Nemoj ti meni š! Ja idem, a ti ostani. Pa-pa.

Mali tad ustane, mrk i nezadovoljan i strese se od hladnoće. Dobaci mi vragolast, izazivački pogled, popravi hlače i nakašlje se.

– Hajde, dosta ljenčarenja! Moramo stići do tamo prije mraka! – veselo vikne i krene u smjeru ceste.

Bio je poseban taj dječak. Ponašao se kao mali odrasli, pravio se važan i pametan. Morao je odrasti preko noći, sazrijeti je morao od tog silnog pucanja i granatiranja. Gledao sam kako grabi brzim koracima držeći mali nož u ruci. Slabo će mu vrijediti, pomislim. Odlučio sam tada i tamo da nikada neću imati djecu. Čemu donositi djecu na ovakav svijet? Među ovakve ljude? Kakvo je ovo mjesto?

– Gnjusno.

– Gnjusno, baš.

– Ššš.

Grozan vonj zapahne mi nosnice. Mali je stajao nadvijen nad istu onakvu rupu u kojoj smo čamili. 

– Idemo, idemo. – uznervozi se.

Nisam htio pogledati unutra. Čemu? Već znam što je čovjek. Žao mi je samo što je i on to morao saznati.

Kada smo se dočepali ceste, bio je mrak. Hodali smo uz rub polako i u tišini. Umorni, razočarani. Cesta i sve što smo mogli vidjeti pod mjesečinom bilo je potpuno pusto. Kada smo napokon ugledali jedan prometni znak u nama se upalio plamičak nade. Bila je to oznaka za ograničenje brzine. Trideset, jako dobar znak. U blizini je, dakle, neko naselje. Od olakšanja mi proradi mjehur pa stanem i olakšam se po tom znaku.

– Živio ti meni, trideset u bijelom kao mjesec krugu!

Spazim da me mali gleda pa mi bude neugodno. Od ovog potucanja manire su mi otišle u tri lijepe. Od stida mi splasne i ushit. Prilagoditi brzinu, selo, pa šta. Glupo od mene što sam se ponadao, zbilja, kolike su šanse da je makar jedna kuća izmakla pljusku petroleja i plamenu iz upaljača. Upravo nikakve. 

Tada spazim kako malome pod nogama izrasta izdužena crna sjena. Obasjali su ga farovi automobila što se zaustavio iza nas. Okrećem se, to je kamionet, iz njega izlazi stariji muškarac, jedan mladić i djevojka. Koraknem unazad, ali zbog zasljepljujućeg svjetla i nespretnog koraka, padnem na tlo. Umoran sam pa ostajem tako sjediti i gledam što će biti. 

Djevojka donosi nekakve pokrivače. Jedan pruža mladiću, on ogrne maloga i pruža mu bocu da pije. Potom se ona saginje k meni i stavlja mi deku preko leđa brižno je preklapajući na prsima. Tek tada spazim da se tresem. Onaj stariji donosi nam hranu, smješi se blago, gotovo očinski.

Djevojka čučne pred mene i stavlja mi nešto toplo u usta. Nehotice joj obliznem prste, gladan sam kao pas. Gleda me sažalno bademastim očima, trlja mi leđa preko deke, blago mi dodiruje čelo. Njene ruke imaju tako opojan miris da mi se vrti u glavi. Spavao bih joj čitav život na uznožju i pokoravao se njenoj samilosnoj nadmoći, eto takva je bila ta djevojka. 

Iz sanjarenja me prenu duboki glasovi. Sada su izašla još dvojica iz kamioneta, a na suvozačevo staklo priljubio se nos starije žene koju nisam prije spazio. Mladić poteže moga anđela za mišicu i prije nego sam uspio ustati odvlači je u vozilo na stražnja vrata. Ona trojica glasno govore, ne razumijemo ih, ali jasno je da je nešto pošlo po krivu. Najstariji među njima stalno upire prstom u maloga i oponaša nekakvu gestu koju je mali uradio prije jela. Na mene se ne obaziru. Poznat mi je taj sporni pokret rukom iz očevih knjiga, ali mu nisam upamtio značenje. Ne razumijem zašto ih uzrujava. 

Stari izvadi pušku. Mali se zatrese i glasno zaplače. Bio je to najtužniji zvuk koji sam ikada čuo. Pobunilo se nešto u meni – on još ima naći kakve takve udomitelje i krenuti u školu i zaljubiti se u neke samilosne bademaste oči i pročitati još ima na stotine knjiga i oprostiti stotine vaših grijeha. Bacio sam se pred maloga, ali nisu htjeli trošiti metak na mene, stari me opalio kundakom po zubima. Kada sam pao, sagnuo se po krupan komad stijene na zemlji i sunuo mi ga u glavu. Osjećao sam kako mi topla krv puni usta. Mali je još jednom viknuo, a potom su se začula tri pucnja jedan za drugim. 

Više ništa ne vidim. Osjećam kako se praznim od misli i slika. Istječu iz mene u toplim, ljepljivim mlazovima. Majka me hrani hladetinom, brat mi baca loptu, otac čita Dantea, anđeo me pokriva dekom i odvodi negdje. Nigdje, nigdje me odvodi.

– Tko je to bio? – govori dubok ženski glas.

– Njihovo kopile i neko pseto. – govori glas onoga koji je donio hranu.

 

Jelena Marović ima 29 godina. Završila je pedagogiju te hrvatski jezik i književnost. Majka je dvjema djevojčicama. Piše kratke priče i, nešto manje, poeziju. Djela su joj objavljena u nekim književnim časopisima i portalima.

Naslovna fotografija: IceBone