Izbor iz zbirke ‘Dok me ne razbiješ’ (Stajer-graf, 2015.)

 

Raspršivanje

 

Među prstima skliska cikla, krvava,

živa. Razgovor s bakom umiruje, baka

brine za sutrašnji ručak i zimnicu. Kroz

ciklino rumenilo vraćena boja lišću. Baka

priča o svađi oko posjedovanja pustih njiva.

Kroz koru cikle vraćena u središte Zemlje.

Baka nije imala škrinju da u nju zamrzne svoje

sjećanje. Raspršene latice cikle od tla do stropa,

od žene do majke, od bake unuci. Ciklin sok u 

mojim porama… kad bih ga samo mogla razliti po 

očnim jabučicama, vidjeti svijet jednom kroz 

ciklino srce: ispričati baki priču.

 

 

Whiskey na mjesečini

 

Priznajem, tvoji su osmjesi gola

luka mojoj nesigurnosti. Ja nikad

ne ostajem tamo. 

 

Kada zaspiš,

u tvome naručju prebirem po sjenama

i uporno mjerim duljinu

nepodnošljivosti trenutka. Znam 

da mi čujete misli.

 

Jutros si otkinuo puce s moje

košulje i pospremio ga u svoje uši.

 

Nasmijao se kada sam rekla da bih 

pila whiskey na mjesečini.

 

 

Suzama punjene ljušture

 

Jedno smo jutro odlučili stvoriti 

vlastiti moral od prikaza uvidjevši

da nas u ovoj stvarnosti nema. Sestre

su zatim dugo plakale za nama, vrištale i gušile 

se u svojim ključanicama dok smo mi 

mahnito plesali na zvonku glazbu želja, i

žudili, iznova žudili. Kad bi naši gusarski

brodovi osvajali mora, kretali smo se obijesno,

izvijali, smijali se glasno, ne znajući da nam suze sestara 

izbijaju kroz otvore i pune naše ljušture. 

 

 

Bjelina

Udahnula sam tijelo, nije ni

osjetilo prvu bol. Bol se izvitoperila u točki.

Ruke se još sjećaju da su načinjene 

od glave, laktovi predosjećaju da pripadaju

prstima.

 

Između kostiju i kože smješta se 

bjelina, rastuće tijelo. Da je nastao od

točke, zarez je zaboravio. 

Upasti u bjelinu znači pristati na osjetno

oduzimanje, mogu li znati koliko

je od mene ostalo?

 

Govorim mu: otvori, zakovitlaj oči

u oči što bile su prije tebe da bismo

napustili one koji će doći. (Uskličnik je u

dolasku!) Od zebnje muk, ako dovoljno potraje

nepatvoreni pogled, mogli bismo izdahnuti

čovjeka.

 

 

Recept za budućnost

 

zatvori kišu u staklenku

protresi je prije nego što si zaboravio

zatim se obuci u otoke

pažljivo iskopaj ušća iz svoga trbuha 

pričekaj dok ih ne pojede zalutali vuk

zaključaj ulazne ljude

u svoje ime nečujno postavi vuka

složenac od imena nalijepi na staklenku

protresi je prije nego što je razbiješ

i vidjet ćeš kako pada dažd

 

 

Kristina Špiranec (Zabok, 1987.)magistriala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Sudjelovala je 2012. godine u projektu Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Nastavlja pisati književne kritike za književni portal Booksa te časopise Tema, Agon i Književna republika te u emisiji Briljanteen predstavlja djela suvremenih hrvatskih autora. 2015. godine objavljuje prvu knjigu pjesama Dok me ne razbiješ, a pjesme objavljuje i u studentskom almanahu, magazinu Svijeta kulture, Temi, Quorumu, Zarezu, Književnoj republici, Poeziji i Artikulacijama.

Naslovna fotografija: Crusty Da Klown