Pretraži

Magazin za književnost i umjetnost // Journal for literature and arts

Oznaka

poezija

[1-2/2020] Uvodnik

Iako smo još u 2018. 'usporili' i prebacili se u dvomjesečni ritam, 2019. nismo osjetili negativne posljedice. Naprotiv, posjećenost stranice polako, ali kontinuirano nastavlja rasti. U studenome smo proslavili pet rođendan i razveselili petoro čitatelja radovima 'naših' autora - ovom... Continue Reading →

Raspršivanje | Whiskey na mjesečini |Suzama punjene ljušture | Bjelina | Recept za budućnost

Izbor iz zbirke 'Dok me ne razbiješ' (Stajer-graf, 2015.)   Raspršivanje   Među prstima skliska cikla, krvava, živa. Razgovor s bakom umiruje, baka brine za sutrašnji ručak i zimnicu. Kroz ciklino rumenilo vraćena boja lišću. Baka priča o svađi oko... Continue Reading →

Povijest | Herbarij | Pandemija

Povijest   plavo šarena obala plus šareno zelena sastojina dala je nekoliko individualnih imena vrijednih spomena nađe se dobar jednoznamenkasti broj   kronika prošlosti je pišurija što se prolijeva  tek kod jačeg sunca republiku pametnjakovića i nitkova na sreću ta... Continue Reading →

Soba | Rekla je | Prozirnost

Soba   Netko je odnio riječi iz sobe Imam samo tišinu Neki ljudi, podivljale beštije Noću se od vukodlaka Preobražavaju u mjesec I pilje mi u oči Imam samo svjetlost što bode Netko je uzeo čak i mrak U sobi... Continue Reading →

Zamračena (‘blackout’) poezija

  Nora Jesenski je fotografkinja, vizualna umjetnica i pjesnikinja s trenutnom adresom u Berlinu. Kontakt: jesenski.nora@gmail.com Naslovna fotografija: K-State Research and Extension

Nebo i more zamijenili su mjesta

Lidijin brat blizanac nije s njom krenuo u razred Nego s grupom koju su su od milja zvali specijalci Ta djeca krupnih pleća i iskošenih očiju Noseći školske tašne s likovima  Spajdermena, supermena, betmena Na oborenim ramenima Noseći mašne na... Continue Reading →

život veličine oblaka |Dok ozdravljamo povijest kao povijest bolesti | ne pomjeramo stvari, nama stvari ispadaju iz ruku | Nula

život veličine oblaka   oduvijek sam ti poklanjala to što sam prašina tvog Praga čak i kad su nam šarmantne mrlje bile omiljeno sredstvo za čišćenje znali bismo zaprljati grad čokoladom još volim tvoj san o žutim autima kiarostamijevih filmova... Continue Reading →

Sama | Zelena grana | Žur | Hrvatska

Sama   Ponosito stojim sam na ivici svijeta Što se nekad zvao Tako nekako I opet Mali šaš se vije I ogledava ne bi li ulovio galebov let Zajebana stvar, Bila i ostala     Zelena grana   Sjedim i... Continue Reading →

Crni hrušt

Ocu i Majci   Posadila je sadnicu noseći me u sebi. Rodili smo se nekako zajedno, istovremeno.   Dugo će isijavati nasušne topline: razlistane nad naše živote,  raskriljene nad našom kućom.   Srodne kao duh i um sabranoga, a mudrog,... Continue Reading →

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑