Nepremostivi
A ja samo znam
Da ću
Svaki
Put
Iznova
Stavljati svoj dlan
Pokraj tebe
Na trosjede
Na klupe
Na rub stola
Na onaj
Jedan
Nepremostivi stolac
Između nas
I da će
Svaki
Put
Iznova
Ostati otvoren
Kružnice
Pišem u
Otvorenim kružnicama
Treba kažu
Ostaviti pukotine
Kroz koje ulazi svjetlo
Izlaziš ti
Ali slomio se
Neki ventil u meni
I ne možeš izići van
I što sam starija
To više shvaćam
Da ljudi ne postaju
Piscima
Već da se
Pisanje dogodi
Ljudima
Kao neka
Pehistička
Elementarna
Nepogoda
Onda kada ne znaju
Prestati
Voljeti
Uspomene
Kad se spuste
Prve magle
Pa sunce izgleda
Meko
Kao one rane
Rane
Uspomene
Za koje nisi sasvim
Siguran
Jesu li se
Uopće
Dogodile
Ja bih da me se sjetiš
Ja bih da me se sjetiš
Ne noću
Kišama
Nesanicom
Već dok prolaziš nekim trgom
U jedan od onih dana
Kad je sve onako
Ljupko
Lako
Prozračno
Kao sunce u krošnjama
I ti si dobro i sve je dobro
I sve je gdje treba biti
I dođe ti da zastaneš
Zaklopiš oči
Udahneš to
Dobro
Lako
Sunce
E tad bih da me
Se sjetiš
Kintsugi
Kad bismo sjedili na nekom
Dvosjedu
Zelenom primjerice
I zavalili se
Svatko na svoju stranu
I ispijali kavu
Iz malih širokih šalica
Koje podsjećaju na onakve
Kakve u Japanu
Popravljaju zlatom
I kad bih položila
Svoju ruku pokraj tvoje
Onako neprimjetno
Kao da je oduvijek tu
Pa između izlila
Neko nevidljivo
Neopipljivo zlato
Da nema više
Praznine među nama
Da nas veže
Zlatna paučinasta nit
Tisuću niti
Rijeka
Da budemo dio
Iste šalice
Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku i komparativnu književnost. Piše poeziju, te prozu za mlade i odrasle. Objavila je pet zbirki poezije i pet romana. Za roman “Wend” dobila je 2018. godine nagradu “Artefakt” za najbolji dječji roman. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.