Nepremostivi

 

A ja samo znam

Da ću 

Svaki 

Put 

Iznova 

Stavljati svoj dlan

Pokraj tebe

Na trosjede

Na klupe

Na rub stola

Na onaj

Jedan

Nepremostivi stolac

Između nas

I da će

Svaki 

Put 

Iznova

Ostati otvoren

 

 

Kružnice

 

Pišem u

Otvorenim kružnicama

Treba kažu

Ostaviti pukotine

Kroz koje ulazi svjetlo 

Izlaziš ti

Ali slomio se

Neki ventil u meni

I ne možeš izići van

I što sam starija

To više shvaćam

Da ljudi ne postaju

Piscima

Već da se

Pisanje dogodi

Ljudima

Kao neka 

Pehistička

Elementarna

Nepogoda

Onda kada ne znaju

Prestati

Voljeti

 

 

Uspomene

 

Kad se spuste 

Prve magle

Pa sunce izgleda

Meko

Kao one rane 

Rane

Uspomene 

Za koje nisi sasvim

Siguran

Jesu li se 

Uopće

Dogodile

 

 

Ja bih da me se sjetiš

 

Ja bih da me se sjetiš

Ne noću

Kišama

Nesanicom

Već dok prolaziš nekim trgom

U jedan od onih dana

Kad je sve onako

Ljupko

Lako

Prozračno

Kao sunce u krošnjama

I ti si dobro i sve je dobro

I sve je gdje treba biti

I dođe ti da zastaneš

Zaklopiš oči 

Udahneš to 

Dobro

Lako

Sunce

E tad bih da me

Se sjetiš

 

 

Kintsugi

 

Kad bismo sjedili na nekom

Dvosjedu

Zelenom primjerice

I zavalili se

Svatko na svoju stranu

I ispijali kavu

Iz malih širokih šalica

Koje podsjećaju na onakve

Kakve u Japanu

Popravljaju zlatom

I kad bih položila

Svoju ruku pokraj tvoje

Onako neprimjetno

Kao da je oduvijek tu

Pa između izlila

Neko nevidljivo

Neopipljivo zlato

Da nema više

Praznine među nama

Da nas veže 

Zlatna paučinasta nit

Tisuću niti

Rijeka

Da budemo dio

Iste šalice

 

Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku i komparativnu književnost. Piše poeziju, te prozu za mlade i odrasle. Objavila je pet zbirki poezije i pet romana. Za roman “Wend” dobila je 2018. godine nagradu “Artefakt” za najbolji dječji roman. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.