“... but it’s no use going back to yesterday, because I was a different person then.”

“Alice in Wonderland”, Lewis Carroll

 

Hrvatski leksikon traumu definira kao ozljedu u medicinskom smislu ili psihološki težak doživljaj (duševni šok) koji duže ili kraće vrijeme ometa normalno odvijanje psihološke djelatnosti. Bilo je to posljednje što je upisala u tražilicu prije spavanja – i zaključila da se u njenom slučaju definitivno ne radi o traumi. Gledala je kako se sunce diže, potegnula zadnjih nekoliko dimova, zatvorila prozore. Ako bi je netko pitao smatra li se fatalistom, odlučno bi zanijekala. Pa ipak, neke stvari se očito moraju dogoditi. Jednostavno nemaš sreće. Čak niti tada, u onom trenutku, nije osjećala nikakvu psihičku bol, nikakav ‘duševni šok’. U šest godina koliko je prošlo od onda, rijetko da je i razmišljala o tome. Je li njemu ikada palo na pamet, nije znala – nikada o tome nisu pričali. Šest godina. Šest godina je puno vremena u kojem rupu u sjećanju treba održavati praznom.

 

***

 

Jedan Mississippi, dva Mississippija, tri Mississippija…

Je l’ dopušteno deklinirati? Nominativ je definitivno kraći od genetiva. 

Četiri Mississippi, pet Mississippi…

Ne, ovo je retardirano. Ovaj jezik je retardiran. Funkcionira li to opće na hrvatskom? 

‘One Mississippi’ je kraći od ‘Jedan Mississippi’.

…šest Mississippi…

‘One.’ Jedan slog. ‘Je-dan.’ Dva sloga. ‘Jedan’ ima dva sloga. Naravno, zakaj bi jezik bil logičan kad već niš drugo u ovoj državi nije.

…sedam Mississippi…

Traje li sekunda jednako u ovoj vukojebini ko i u Londonu ili New Yorku? 

…osam Mississippi…

Traje li jednako u svim vukojebinama svijeta? Ovde i u nekoj kaljuži na sjeveru Engleske? Ovde i na nekoj farmi u Arkansasu ili gde već Mississippi teče?

…devet Mississippi…

Nije ni engleski niš bolji. Koliko ‘s’ i ‘p’ čovjek treba u jednoj usranoj riječi? Duža je riječ od same rijeke.

…mississippimississippimississippimississippimississippimississippi…

Nakon što je iscurilo ono što je zvučalo kao pola čaše odjednom, voda je nastavila kapati u uobičajenom usporenom ritmu. 

Alisa je sjedila na podu, na jednom od onih mekanih čupavih tepiha i pokušavala smotati cigaretu na stoliću za kavu. Nikako nije mogla pronaći odgovarajući položaj –  stalno je gubila osjet u nogama pa se svako malo morala pomicati. Nije željela sjesti na kauč jer joj je ovako ipak bilo udobnije, a i motanje bi joj onda bilo još teže. 

Pušenje šteti vašem zdravlju. Svakako ne pomaže dobroj prokrvljenosti ekstremiteta.

Prošlo je više od pet minuta otkako je bezuspješno krenula zapaliti iako joj se učinilo i puno dulje. Prelijena da ustane i pronađe mobitel, pogledom je potražila sat koji je rijetko kada pokazivao točno vrijeme. 10:36. Ak kasni sedam minuta, znači da je deset i…. četerdeset i tri?

Vrućina je bila neizdrživa, osobito za to doba godine. Ljeto još nije pravo ni počelo, a prozore se moralo zatvarati prije osam ujutro i otvaralo ih se tek nakon što bi pao mrak.

“Ne zmislim se kad je zadnji put bila ovakva sparina…” Ja se zmislim. “…ova suša mi bu vništila cijeli vrt, nije deždža bile od marta, joj, kad bi bar par kapi htele opasti”, kukala je baka danima. 

“O čemu ti babica govoriš, cijeli je svibanj padalo.” uzvraćala je Alisa kad više nije mogla izdržati – točke usijanja koja se pojavljivala sve češće. Da imamo rijeku blizu, sve bi poplavilo. 

Kuća je bila pretijesna za ove tri žene. Bilo je dovoljno teško biti kada su ona i majka živjele same, no nakon što je djed umro, a baka se uselila, postalo je gotovo nepodnošljivo.    

Jedan Mississippi, dva Mississippi…

Vrućina je bila toliko neuobičajena i intenzivna da su ljudi počeli zaboravljati život prije nje.

Alisi su se trepavice lijepile jedna za drugu. Tek je ustala, još se nije ni oprala lice, a znoj joj se neumoljivo slijevao niz čelo i skupljao u kutevima očiju. Kada je pogledala na sat koji je pokazivao 10:36, upravo je upropastila sedmu cigaretu zaredom. Papiri su joj se ljepili za drhtave znojne prste i napola skorenu krv.

“Tak zgodna cura, sam te ti nokti nagrđuju.”  Ko pokvarena ploča su obadvije. 

Nekoliko je tako poderala, ostale ili nije dobro zalijepila pa su se raspale, ili joj je filter ispao, ili ih je previše namočila. Osma je napokon donijela kakav-takav uspjeh. Na izgrebanom stoliću sad je bilo više duhana nego u kutijici.

“Upaljač, gde je upaljač? Zakaj nikad nemam jedan kad ga trebam?” pitala se dok je ustajala sa sivog čupavca. Desna noga joj je utrnula. Pokušala je istegnuti bolni mišić, ali je neugoda bila prevelika pa je odskakutala na lijevoj do prve ladice. Dok je kopala po starim računima, nesparenim plastičnim poklopcima, gumicama, odvijačima i kemijskim olovkama, ponovo je pogledala sat. Deset sati. Trideset i šest minuta.

“Nemoguće.”

Jedan…

“Pa da.”

Sinoć sam izvadila bateriju.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Tiktakanje ju je izluđivalo.

Tko bi normalan mogao zaspati dok ti to kinesko sranje od dvanaest kuna pili ko rđavom vilicom po prednjem, stražnjem i svim ostalim korteksima?

Prvi upaljač nije radio. Ni drugi. Ni treći. Tad je primijetila da već ima jedan na stoliću ispod hrpe papira. Vratila je sva tri upaljača natrag u ladicu, odšepala do tepiha, zapalila cigaretu i legla u uski procijep između kauča i stolića.

Jedan Mississippi…

Kap. Kap. Kap. Kap.

Kapkapkapkapkapkapkapkapkapkap

Kap.

Slavina je curila tjednima. Vjerojatno je trebalo zamijeniti gumicu ili nešto slično tome, a vodoinstalatera nije mogla zvati dok mu ne plate za prošli popravak. Nije slavina bila jedina u lošem stanju – gornja srednja ladica nikako nije ostajala zatvorena, donja desna vratašca kuhinjskog ormarića su nedostajala. Polovica prozora nije imala kvake, dok su kvake na vratima najčešće bile bez opruga i samim time praktički neupotrebljive. Nijedna utičnica nije bila na svom mjestu, sve su visjele iz zida, a na podu ispod njih su se neprestano skupljali komadići zida koji bi ispadali od agresivnog čupanja kablova i nestručnog zabijanja natrag na mjesto. Cijela vražja kuća se raspada. 

Dame i gospodo, kuća u kojoj nema muške ruke. Sve daske su nezapišane i spuštene, sve prljave čarape u košu za rublje, ako se išta pokvari, zaboravimo da postoji. Čega nema, bez toga možemo… Koje su ono životne mudrosti kojih je puna k’o šipak koštica, kad već nije veselja? “Samo nam još kakav kreten treba pa da ga dvorimo” i “Ionak nikave koristi od njih” i “Pogledaj onog tvojeg, promašen slučaj, na njega bacaš najbolje godine” i “Baš ti je to najbitnije u životu, bolje ti je da se na faks koncentriraš, kad si zadnji put koji ispit dala?”

Uobičajene paljbe po čitavom muškom rodu i svakoj njenoj odluci imale su začuđujuće smirujući učinak tog jutra. Riječi zbog kojih nerijetko želi oderati kožu sa sebe, smotati je u uže i udaviti vlastitu majku njime sad su, praćene nemilosrdnim kapanjem i zujanjem, zvučale kao uvrnuta uspavanka.   

 

***

 

“Jesi sigurna?”

“Normalno da jesam.”

“Ja vjerojatno mogu dobiti posel kod suseda. Trebaju nekoga da vozi viljuškar. Mogu se prebaciti i studirati izvanredno.” 

“Gle, ne dolazi u obzir.”

Veći dio noći proveli zureći svaki u svoj zid. Probudilo ju je sunce koje joj je pržilo lijevi obraz. Panično se okrenula da vidi je li još uvijek ondje. Nije bio. Osjetila je olakšanje. Sat još nije pokazivao šest, a iz radija koji je bio uključen čitavu noć su se isparavali zadnji taktovi pjesme Black Hole Sun. Duboko je udahnula. Won’t you come? Kada je pjesma završila, ustala je. Umila se, počešljala, oprala zube. Popila kavu. Ponovo oprala zube. Već je gotovo stigla do vrata kada se sjetila da je zaboravila najbitnije. Otrčala je natrag do svoje sobe i otvorila kopiju ‘Alise u zemlji čudesa’. Ha. Ja pomislim i više od šest nemogućih stvari prije prve kave. Sjela je na krevet i počela brojiti. Kada je završila, prebrojala je ponovo. Bit će dovoljno.

Taman je zaključavala kad je čula auto kako ulazi u dvorište. 

“Jesi zatvorila prozore?”

“Jesam!”

“Imaš sve sa sobom?”

“Imam.”

“Svjedodžbe?”

“Mama, svjedodžbe smo predali na prijavi. Danas samo trebam pokazati osobnu da bi mogla pristupiti ispitu.”

“Sretno! Nemoj se niš brinuti.”

“Ne brinem se!”

“Hoćeš da te odbacim do stanice?”

Podočnjaci pod majčinim očima to su joj jutro djelovali poput utega.

“Ma ne treba, imam dosta vremena. Budem lagano prošetala, ne prži mi se na suncu dok čekam vlak, znaš da nema hlada. Odi ti spat.”

“Javi mi čim završiš!”

“Budem.”

“Kad dolaziš doma?”

“Navečer negde, ide nas par na kavu poslije, možda prejdemo i h kino.”

“Pametno mamino, daleko budeš ti dogurala, da ne moraš ovak ko ja rintati za druge.”

“Mama, nemoj me sad…”

“Trebaš kaj para?”

“Ne trebam! Aj bok!”

Do Zagreba se uspjela preznojiti nekoliko puta. Koja budala stavlja prijemne ispite u srpnju? Stigla je gotovo sat vremena ranije. Sjela je na stepenice u hlad i pušila jednu za drugom dok nisu prozvali treći krug pristupnika. Četiri sata kasnije već je stajala na tramvajskoj stanici, umorna i slaba od gladi. Nije bila sigurna smije li, ali je ipak u obližnjoj pekari kupila slanac i pojela trećinu hodajući. Dok je otvarala teška staklena vrata, zapljusnuo ju je jak miris antibakterijskog sredstva za čišćenje. 

“Jesi li sigurna, draga?” pitala ju je simpatična žena na recepciji dok je ispunjavala papire istom onom kemijskom olovkm koju je koristila jutros i koja će od nje napraviti nekoga tko upravlja vlastitim životom. Nekoga tko ne ovisi o hirovitosti ljudi ili prirode. Da, razumijem moguće komplikacije, da, punoljetna sam, ne, nemam nikakvih alergija, da, imam nekoga tko će me odvesti kući, ne, nemam nikakvih nasljednih bolesti u obitelji, da, ne, da, ne… Da.   

Kada je izašla, čekao ju je ispred ulaza u bratovom autu.

“Jesi dobro?”

“Jesam.”

“Hoćeš odmah doma?”

“Ne.”

Ubacila je CD s najvećim hitovima Alice in Chains, otvorila prozor i spustila sjedalo. 

Vozili su se bez ijedne riječi i pogleda sve dok nije pao mrak. 

 

***

 

Šest godina je prošlo od tog vrelog srpanjskog dana.  

Dva milijuna, šesto dvadeset tisuća i osamsto Mississippija.  

Alisu je probudila oštra bol. Mora da je zaspala na tren i sad joj je kraj cigarete pržio tanku kožu između kažiprsta i srednjeg prsta.  

Dosta je čekanja. 

Putna torba je stajala još uvijek neraspakirana pored kauča. Na samom dnu, ispod hrpe prljave odjeće koju treba oprati za sljedeći tjedan, pronašla je malu šuškavu vrećicu na kojoj je zelenim slovima pisalo ‘Gradska ljekarna Zagreb’. Kupila ga je dan ranije nakon zadnjeg predavanja na kolodvoru dok je čekala vlak. Kao ni prije šest godina, ni sada nije dolazilo u obzir kupovati nešto takvo u jednoj od lokalnih ljekarni. Malo mjesto. Skandal. Sramota.  

E moguće da mi se ovo događa opet?

Ostavila ga je na rubu kade i vratila se u dnevnu sobu. Tri do pet minuta. Ne dulje od pet. Otpila je nekoliko gutljaja hladne kave od jučer, smotala novu cigaretu i zapalila.  

Tristo Mississippija. 

Tristo Amazona. 

Tristo Nilova.

Jedan, dva, tri, četiri, kap, kap, kap,..

Sa stropa je visjela ljepljiva traka. Pokušala je izbrojiti uhvaćene muhe, iako nije mogla dovoljno dobro vidjeti iz ležećeg položaja. Koliko krila ima muha? Zatim je začula zujanje. Nekoliko uzaludnih lepetaja malim zastavama. Nekoliko trzaja. 

Tišina. 

Kap, kap, kap.

Dohvatila je svoju Motorolu Razor ispod kauča i utipkala: 

Najesen bi krenulo u malu školu.

Kap.

Tehnologija je čudo. Zamislila je kako se svako pojedno slovo kači za leđa jedne muhe i onda se zajedno ujednačenim ritmom udaljavaju, u koncentričnim krugovima, poput dima koji pljucka neka prevelika modra larva (koja nikada neće postati leptir) na prevelikoj ludoj gljivi, svi smo ovdje ludi, i sve su veći i bljeđi, dok gotovo ne nestanu, ali nikada ne nestanu, ne zaista, i ne lete nego lebde, bez snage volje, na autopilotu, sve do odredišta gdje se onda postroje i opet imaju smisla. 

Na površini ustajale kave plovila je neobična bjelkasta opna poput oblaka. Ako ikada napišem pjesmu, neće biti o njemu.

Pažljivo je uhvatila muhu između palca i kažiprsta i izvukla je iz njenog crnog tekućeg groba.   Otpila je posljednji gutljaj iščekujući odgovor s broja s kojeg joj nikada više ni poruka ni poziv neće biti upućeni. 

Vrijeme je.

 

Matea Šimić (1985., Oroslavje) diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisima Poezija, EuropeNow i Bona te portalima Strane, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

Fotografija: Vee Satayamas