Ljeto       

    Nad gradom sviće dan pun neba koje se pravi da su mu namjere nevine i nježne. Uskoro će se zalijepiti za moje prozore, za asfalt ispred njih, za zidove i krovove, u tome nema nimalo nježnosti ni nevinosti.  Žuta se vrpca zapliće u mračni čvor  nad mojim riječima i rečenicama, uzalud ću ih nagovarati da se pokrenu. Vrućina ih pretvara u  male malaksale gmizavce bez oslonca.

    Dan je zamotan u svoju uobičajenu boju malo izgužvanu od spavanja.

Neotkriveni planet

Lice mi se ljušti s bijelog zida i prašina se rasipa besramno i sramno. Mrlja ovdje, mrlja tamo i bijele mi niti okvir predu.   

Jedan se cijeli  dan čudio jatu različitih boja, usporenim posrtanjima. 

Zbrajam odlaske i dolaske, dodajem i oduzimam utege sa svoje vage, nehajno i bezbrižno. Nikako mi u konjunkciju ne ulazi pravi planet. Možda ga još  nitko nije otkrio.

Kad bi se vratilo ono jutro koje je bilo potrošeno do zadnjeg zrnca, kojem su koljena bila oguljena, a grlo promuklo od šutnje, ne bih ja ni trepnula da ne narušim omegu i znanje i sanje i ono što je veće od želje i  života.

Između sna i jave

Klizim po uskoj glatkoj traci između sna i jave. 

    Odnekud, ne znam točno da li iz sna ili jave, dopire do mene muški glas koji pjeva „O sooole mioooo“. Noćni tramvaj prolazi križanjem i oglašava se trostrukim gromoglasnim rafalom. Rafal krene u koncentričnim krugovima koji to uskoro prestaju biti, jer se lome na uglovima kuća. Njihovi ostaci slijevaju se noćnom ulicom i odnose ono malo sna koji se htio objesiti na moje umorne vjeđe.

    Odlazim ili se vraćam, još je neizvjesno, jer lutam prostorom u kojem nema ničeg i da nema mene ne bi bilo nikog.

    Sjećanja se miješaju s maštom k’o gusta obojena voda s bistrom izvorskom.

    Zašto u nesanicu ponekad ne svrate vesele misli?

    Pokušavam zaustaviti teretni vlak, ako ne uspijem, sa snom se mogu zauvijek pozdraviti. 

Pogrešno mjesto

    Tanka mi je koža  oslikana sunčanim prstima i pretjeranim razmišljanjima koja ostavljaju tragove. Zapisujem ih, ali ona se izbljedjela razvlače, uvijaju i nemoguće ih je natjerati da glasno izgovaraju svoje  zahrđale glasove. Nije lako pratiti kretanje jata  zapisana na staklu čistom i hladnom vodom, sve se to odigrava na krivom mjestu. Uzalud gledam kroz staklene zidove, oni se ne pomiču. Možda sam na pogrešnom mjestu, ali to se neće doznati sve dok ne odem.

Obješene misli

Misli mi stalno skakuću, k’o majmuni s grane na granu. Zapravo se to i ne bi moglo zvati skakutanjem,  jer ponekad se bacaju vratolomno i padaju u mrtvo more, bez dihalice. Vise naglavačke i bespomoćno, ali uvijek se nađe neka druga misao, u početku mala i sasvim slaba, koja  brzo ojača i hrabro počne disati umjesto njih.

Zvukovi kao debeli bumbari mrve tišinu.

Dvadesetiprvi dan

Dvadesetprvog dana nakon potresa jutro je u Zagrebu tiho kao san. Golubovi, koji jutrima čekaju dostavne kamione i kljucaju s asfalta mrvice kruha i peciva, otišli su na neko drugo mjesto. Nema ljudi, nema automobila, nema tramvaja. Vjetar obazrivo gurka zastavu na susjednoj kući, druga se omotala oko stjega i opire mu se pa on odustaje od igre i traži drugog suigrača.  Pjenušavi kumulusi sunčaju svoju nebesku stranu na jutarnjem suncu, ali sunce se već probija i opustjeli grad uskoro će biti osunčan. 

Tišina je tako gusta da se može dotaknuti prstima.

Zatim se pojavljuje čistač ulica, njegova kolica nakratko naruše tišinu, ali se ona vraća, postojana kraljica dvadesetprvog dana nakon potresa i nastavlja jahati na koroni.

Jedan jako uporni ili jako gladni golub provjerava jesu li se odnekud pojavile  krušne mrvice. Uzaludno.

Ilonka Filipović piše koliko stigne, objavljuje koliko može. Dosad je objavila 38 kratkih i najkraćih priča u raznim zbornicima i na portalima. Neke priče izmišlja, a neke samo zapisuje. Kontakt: ilonka.filipovic@zg.t-com.hr 

Fotografija: bekkchen