Mjaukanje   

 

Kišno je vani kad pogledam       

Kad me vidjeti makne nije

Prave se važna nevremena

Samo tako mogu stvarati strah,

Pretvaram se da skačem po krovu

Svaka kap postaje neozbiljna.

 

Možda smo mahom potrošili sve     

Naše nebrojene zjenice kao sjene                       

Sada nas raduje mašta nesanica

Dok kiša sipi tako da naglašava

Ne sklanjajte krovove od gore

Biti kišovita ne prestajem.

 

Konci mjesečine muvaju se                            

Nevoljama lagani kradomice,

Meni preostaje nestati nikada     

Kad grmljavina kuca na vrata,

Tko zna koliko života imaju

Divlje mačke u nama.   

 

 

Iskra, dvje

 

Kako je teško biti bilo što pored mraka

Jer kad nema svjetla ništa nije bitno,

Koliko truda treba za biti nekome spas

Bez obzira na suprotna očekivanja.

 

Tek kad je teško vidim te zaista

Postao sam prigušeno kresivo,

Krijesnica na drškama šibica.

 

Nekad snažni ideali polako slabe

Mrakovi mogu progutati svakoga

Sve uspomene na stare drugove,

Mogli smo biti negdje drugdje

Ipak ostani barem nakratko.

 

 

Tiho, tiše   

 

Biti sam ne znači biti sam sa sobom

Dobro znaš da ti to dobro znaš,

Biti sam to znači biti sam sa svima

Stanovati u istom trenu skupa sami.

 

Komad stabla možeš odnijeti

Samo kao cjepanice nikad potpune,

Biti sam znači biti jedno sa svime   

Svime što te okružuje pa navire.

 

Biti sam to ne znači ništa posebno

Samo da nikad nisi stvarno sam,

Prepadati opasnosti koje dolaze

Bez straha kad imaš mene.

 

Ivor Popović rođen je 2000. godine u Zagrebu gdje trenutno studira Francuski jezik i književnost i Anglistiku na Filozofskom fakultetu. Dvaput izabran u prvi krug nagrade Na Vrh Jezika, poeziju čitao u sklopu istarke manifestacije Šumski pjesnici. Kontakt: ivor.popovic@gmail.com

Fotografija: blairwang