***

iza tvoje kuće nikli su zidovi
nestalo je mjesto na kojem smo jednom mogli
ulistati proljeće u vene
i čekati sunce da nam se osmjehne
sada pred vratima ostavljamo
kožu sašivenu po mjeri
i nadu što su nam rođenjem poklonili
vješamo na suhe brezine grane
kroz injem zalijepljene ruke
slijevaju se slapovi nedozrele mladosti
s one strane zidova
napeti kao pripiti lovac u šiblju
iščekujemo jutro

 

***

u džepu čuvaš kutiju šibica
i u njoj izgužvanu rezervnu kožu
koju oblačiš svaki put kad krećeš u gomilu

dišeš plitko
plitko daješ iako želiš drugačije
no zvijer u tebi ne da ti
budna je
odavno si sam sebi počupao krila
pa perjem nahranio pse
gol pred sobom gledaš
kako se vrhovi tvoje samoće
pretvaraju u bodlje i žuljaju te
nemoćan da mijenjaš
zlom se braniš i pokrivaš
plitkim na životu održavaš
i uzalud kljakavim krilima klepećeš
ona još nije rodila se
od tvoje samoće nema nikoga da spasi te

 

***

ljudi iz tvog grada žive u mojim snovima
imaju velike staklene oči
što ne rasprsnu se kad ispadnu na pod
njihovoj zamrznutoj djeci

kosa miriše na kuće starih ljudi
i čaj od prezrelih bobica šipka
njima hvatači snova uvijek nekamo odlaze
i nitima neprobojnih godina navlače svijet preko očiju
udovima koji otkazuju poslušnost
uče grliti nabubreno srce
što radoznalo pokušava postojati

 

Nataša Matijaš
Iz zbirke ”Ono što ću danas biti”, 2019.

Fotografija: nelio filipe