Mirta baci desnom zračni poljubac, puhne mu u krila prema Goranu pa se okrene. Da je naćulila uši, čula bi tihisimi plop! kad je paučinasti anđeo poljupca pao odmah iza leđa (ne zna letjeti). Ali nije: čim se okrenula, i Goran, i poljubac i sve stislo se u jednu veliku gromadu prošlosti na koju su počele nalijegati sekunde i zaborav. 

Umrijet ću, cijukne tijelo. Umri, život je takav.

– Daj mi senvič, griz.

– Ne dam. Šuti.

Velika glad iz dubine tijela slineći klipsa za njenim tragom: nema nikog osim nje (komu da se potuži?).

– Bar sok… Gusti.

– Ne dam.

Tijelo je voljelo Gorana, svaki dan, bez zadrške, svake sekunde. Onog prije nije voljelo… ni ime mu ne pamti. Pio je pivo i šmrkao… obeznanjivalo se od same pomisli na nj. Užas! Goran je uvijek dolazio s malim dražesnim škrniclama, mnogo njih, iz kojih su se izvijale zmije mirisa. Sssss! Štrikale su ljupke omče kojima se spremno nudilo, cijelim bićem, strpljivo čekajući onih sretnih pet minuta, pet sekundi kad je Mirta odlučila probati (liznuti) od svega pomalo. Ponekad je trnulo od odgađanja, obamiralo od strepnje izluđeno mirisnim sonatama dok su se njih dvoje klali nekim tamo glupim riječima bacajući ih jedno na drugo, da boli. Krvarilo je od toga, premda se ništa nije vidjelo.

Ipak, u Gorana se moglo pouzdati: škrnicle su uvijek bile otvorene, sve, do jedne, tako da je svim ćulima moglo uživati u njima. Gladeći Mirtinu kosu uspio bi nadmudriti njene pse i prokrijumčariti mu koji hrskavi krumpirić, prstohvat riže ili čak komadić mesa. Zavidjelo je Goranovu tijelu: jeo je prstima i to mora da je uzbudljivo: osjetiti hranu cijelim sobom – njenu toplinu, mekoću, žitkost…mmmmm! Zadrhti od žudnje.

Ti Mirtini psi! Proždrli bi najradije i Goranove prste, no toliko ih je izludjela glađu i obmanama da su zaboravili od čega su uopće ludi.

Poslije te igre, uvijek bi zaspalo, sretno. Sanjalo… Sretno.

Ali – Goran odlazi, već je otišao. Uši su mu pune Mirtina glasa da, hoću, svakako, svaki dan, no ne vjeruje mu, nikad i nije. Zna ga dobro: taj laže, melje iz navike. 

Boji se – hoće li preživjeti?

– Može jabuka? – cvili tijelo.

– Ne može, šuti. – obrecne se jedan od pasa. Ostali spavaju, još nije opasno, a ipak – sigurno je da to neće dobro završiti. Ne zna zašto Goran izdržava tako dugo. Prije ili poslije – otići će, ne na dan, dva kao sad… I ono bi, da može.

Boji se! Znoji se. Boli ga onaj polumrtvi poljubac za leđima, mali izbezumljeni šišmiš ispao iz gnijezda, ali Mirta ne vidi… ne čuje, ne osjeća. Popit će neku tabletu od koje se pretvori u stup soli, raspadne u komadiće.

– Ne mogu tako, daj bar gutljaj vode… I ono odvratno pivo dobro bi došlo … bilo što, bilo što…

EMILIJA KOVAČ rođena 1957. u Donjem Mihaljevcu, Međimurje. Studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1976. do 1981). Piše poeziju i prozu (pripovjednu i esejističku). Njeguje standardni i dijalektalni kajkavski izričaj. Objavila četiri zbirke pjesama (Šutnji usprkos, 1986.,  Sakefelejočke iliti pjesni razlike, Poliptisi, 1999.; Čudovita, 2007) te dvije proze (Kubiranje tišine, roman, 1996., ITD, zbirka pripovijedaka, 2004, Slike na dah, 2017.). Suradnica je časopisa Republika, Kaj, Vijenac, Kolo.

Fotografija: Kevin Dooley