Papirnate barke
Sklonjen u svojem plavom sobičku,
Sklonjen od mogućih vrućina, prijatelja i ratova,
Skrolam tamblerom, gledam lica savršenih djevojaka i savršenih dječaka,
Tragam za mrtvim umjetnicima i njihovim tužnim biografijama, poneka mitska
Sova izroni u tri ujutro zajedno s malim vrazima koji se potiho došuljaju u moj krevet
Znam da cigareta ugodnije omamljuje kada se partizanski podijeli,
Znam da je pivo ukusnije kada stoji između dvoje,
Znam da je tišina lakša kada se spusti
Na dvoje
Alkohol je moj najbolji prijatelj i šumske su sjene
Moje tople, nježne majke i vjetar koji donosi
Otpale grane, napuštene mačke i pijesak
Iz dalekih krajeva, moj je otac
Izgradio sam papirnate barke
Za plovidbu ljubičastim zvijezdama,
Poveo sam sve voljene, sve čijim sam lišćem
Ukrašavao svoje kovrče, izgradio sam papirnate barke
Za najhrabrije, za sve voljene, svakoga dana jedna se breza posuši
I papirnate su barke svakoga dana sve lakše i ljubičaste zvijezde samotnije
Ako pjesma može biti isprika
Zaspiš na mom ramenu dok ti čitam o stotinu godina samoće
I samoća se nekako otopi u riječima koje izgovaram oprezno i meko
Molim te da ti čitam i o kajkavskim belim rožama da te podsjetim
Za kojim vrtovima žalim, gdje sam izgubio svoju plavu obitelj,
Pomažem ti pri bilježenju svojih nagona i strahova
Na mojoj bijeloj koži crtaš sazviježđa, daješ im šaljiva imena,
Hranim te marmeladom od šljiva, skrivam te od pogleda
Znatiželjnih susjeda, kada padne zimska noć i
Gradske se ulice pretvore u kanale samoće,
Ti sanjaš svoje kamene kuće, a ja
Svoje drvene hižice
Bojim te se jer nitko prije tebe nije bio tako dobar prema meni
I nekako mi je alkohol draži prijatelj i nekako sam
Izgubljen u svojim nadanjima i zahtjevima
Obraslima bršljanom koji guši
Zvonila su božićna svjetla grada kada su moje ruke bile
Bez pitke vode, razumijevanje sam tražio u očima
Tramvajskih neznanaca, velebni hrastovi
Rušili su se na moje dlanove
Ako pjesma može biti isprika,
Pišem ti je
Djeca koja su sanjala zmajeve
Tople noći ukrasili smo svojim mladim riječima,
Poput krijesnica letjeli smo iznad rosne trave svijetleći od slobode
Prostri svoje plahte na moje ruke,
Želim zapamtiti okus našega znoja, dubinu svakog ožiljka,
Putanju svake linije sudbine, debljinu svake vlasi na tijelima koja polako odlijeću
Imali smo svoje ljubičaste zalaske sunca
Iznad svojih malenih gradova, imali smo svoje gorke kave
I mirisne duhane, imali smo svoje plesove na stolovima i svoje heroje
I svoja trčanja na kiši na školskim igralištima, imali smo svoja izbrazdana koljena
Od bezbrojnih padova na trnju i sladoledu i imali smo svoje prve poljupce okusa višnjevca
Desete se bliže svojem kraju, uskoro će potonuti i dvadesete
I svako će desetljeće donijeti nove strahove, uskoro će sve kave biti ispijene
I sve će naivne poruke biti izborane i sve će naše pjesme izbrisati s džuboksa
Hoćemo li tada mirno leći na meku mahovinu,
Bez praznih kutija za razglednice, bez praznih ladica za herbarije,
Pokraj Eve i Adama, spokojno se prepustiti drveću da nas svojim korijenjem omota?
Neka nas vile posipaju zlatnom nadom,
Neka nas patuljci daruju oštrim mudrostima,
Neka nas zmajevi othrane svojom vječnom snagom
Josip Čekolj (1999., Zabok) student je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je objavljivao pjesme i kratke priče u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalu „Kritična masa“. Kontakt: josipc09@gmail.com.
Fotografija: karyn&francis