Papirnate barke

 

Sklonjen u svojem plavom sobičku, 

Sklonjen od mogućih vrućina, prijatelja i ratova,

Skrolam tamblerom, gledam lica savršenih djevojaka i savršenih dječaka,

Tragam za mrtvim umjetnicima i njihovim tužnim biografijama, poneka mitska

Sova izroni u tri ujutro zajedno s malim vrazima koji se potiho došuljaju u moj krevet

 

Znam da cigareta ugodnije omamljuje kada se partizanski podijeli,

Znam da je pivo ukusnije kada stoji između dvoje,

Znam da je tišina lakša kada se spusti

Na dvoje

 

Alkohol je moj najbolji prijatelj i šumske su sjene

Moje tople, nježne majke i vjetar koji donosi

Otpale grane, napuštene mačke i pijesak

Iz dalekih krajeva, moj je otac

 

Izgradio sam papirnate barke

Za plovidbu ljubičastim zvijezdama,

Poveo sam sve voljene, sve čijim sam lišćem

Ukrašavao svoje kovrče, izgradio sam papirnate barke

Za najhrabrije, za sve voljene, svakoga dana jedna se breza posuši

I papirnate su barke svakoga dana sve lakše i ljubičaste zvijezde samotnije

 

Ako pjesma može biti isprika

 

Zaspiš na mom ramenu dok ti čitam o stotinu godina samoće

I samoća se nekako otopi u riječima koje izgovaram oprezno i meko

 

Molim te da ti čitam i o kajkavskim belim rožama da te podsjetim

Za kojim vrtovima žalim, gdje sam izgubio svoju plavu obitelj,

Pomažem ti pri bilježenju svojih nagona i strahova

 

Na mojoj bijeloj koži crtaš sazviježđa, daješ im šaljiva imena,

Hranim te marmeladom od šljiva, skrivam te od pogleda

Znatiželjnih susjeda, kada padne zimska noć i 

Gradske se ulice pretvore u kanale samoće,

Ti sanjaš svoje kamene kuće, a ja

Svoje drvene hižice

 

Bojim te se jer nitko prije tebe nije bio tako dobar prema meni

I nekako mi je alkohol draži prijatelj i nekako sam

Izgubljen u svojim nadanjima i zahtjevima

Obraslima bršljanom koji guši

 

Zvonila su božićna svjetla grada kada su moje ruke bile

Bez pitke vode, razumijevanje sam tražio u očima

Tramvajskih neznanaca, velebni hrastovi

Rušili su se na moje dlanove

 

Ako pjesma može biti isprika,

Pišem ti je

 

Djeca koja su sanjala zmajeve

Tople noći ukrasili smo svojim mladim riječima,

Poput krijesnica letjeli smo iznad rosne trave svijetleći od slobode

 

Prostri svoje plahte na moje ruke,

Želim zapamtiti okus našega znoja, dubinu svakog ožiljka,

Putanju svake linije sudbine, debljinu svake vlasi na tijelima koja polako odlijeću

 

Imali smo svoje ljubičaste zalaske sunca

Iznad svojih malenih gradova, imali smo svoje gorke kave

I mirisne duhane, imali smo svoje plesove na stolovima i svoje heroje

I svoja trčanja na kiši na školskim igralištima, imali smo svoja izbrazdana koljena

Od bezbrojnih padova na trnju i sladoledu i imali smo svoje prve poljupce okusa višnjevca

 

Desete se bliže svojem kraju, uskoro će potonuti i dvadesete

I svako će desetljeće donijeti nove strahove, uskoro će sve kave biti ispijene

I sve će naivne poruke biti izborane i sve će naše pjesme izbrisati s džuboksa

 

Hoćemo li tada mirno leći na meku mahovinu,

Bez praznih kutija za razglednice, bez praznih ladica za herbarije,

Pokraj Eve i Adama, spokojno se prepustiti drveću da nas svojim korijenjem omota?

 

Neka nas vile posipaju zlatnom nadom,

Neka nas patuljci daruju oštrim mudrostima,

Neka nas zmajevi othrane svojom vječnom snagom

 

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je objavljivao pjesme i kratke priče u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalu „Kritična masa“. Kontakt: josipc09@gmail.com.

Fotografija: karyn&francis