Lidijin brat blizanac nije s njom krenuo u razred
Nego s grupom koju su su od milja zvali specijalci
Ta djeca krupnih pleća i iskošenih očiju
Noseći školske tašne s likovima
Spajdermena, supermena, betmena
Na oborenim ramenima
Noseći mašne na oborenim glavama
Uvijek su stajala na rubu
Školskog dvorišta, učiteljskih živaca
I strpljivo čekala
Da im mašne u kosi zamijene žvakama
Da im heroje na ruksacima ubiju šestarima
Lidijin brat blizanac nije završio srednju školu
Nakon što je
Dva puta pao prvi razred (zbog knjiga preteških za njegovu glavu)
Jednom pao u razredu (zbog preteške knjige koja mu je razbila glavu)
Kad je došao kući krvave glave
Majka je rekla da ostaje kod kuće
Da u kockastoj košulji i pohabanom džinsu
Gleda spužvu boba skockanog i duška dugouška
Da se javlja na telefon:
Halo, mama nije ovdje
Seka? Seka se ljubi s dečkom u sobi
Hoću, pozdraviću ih
Lidijin brat blizanac nije joj bio sličan iako su blizanci, ona
Je spadala u ljepotice a ne u specijalce, ona
Je glumila Snjeguljicu u školskoj predstavi, ona
Je imala mnoge udvarače i sjajne prijateljice, ona
Nikada nije dobila jedinicu
Ona je pričala da je jedinica
‘Kakvog brata, ja nemam brata
Znate
To je daleki bolesni rođak
Kojeg su moji
Znate
Usvojili jer je siroče’
Lidijin brat blizanac nije mrzio sestru
Naprotiv, mislio je da je ona nebeski anđeo a njena zlatna kosa aureola
Lidija je je mrzila brata blizanca
Brata specijalca i sanjala o tom da ga vrazi odvedu
I udome ga u devetom krugu
Na materinom sprovodu mu je šapnula
Dok su popovi pojali a tetke tugovale
Da ga u domu čekaju
Sobica i grahova čorbica i tete u bijelom
A ti, seko?
A ti, seko?
A ti, moja seko?
Lidijin brat blizanac nije se bojao
Da ostane sam sa sestrom poslije Lidijinog moždanog udara
Znaš li joj dati lijekove? Znaš li joj presvući pelene? Znaš li je okupati?
Znam, jer ja sam veliki dječak
Znam, jer ja volim svoju seku
Ja ću seku hraniti
Ja ću seki pjevati
Ja ću seku voziti u kolicima po parku
Ja ću seku ponovo naučiti da priča
Hajde, seko, da gledamo mašu i medu na teveu
Hajde, seko, da gledamo kišu kako pada
Gle, nebo i more zamijenili su mjesta
Aida Šečić Nezirević (1978) po struci je lektorica ali živi za pisanje. Nagrađena je za zbirku poezije „Lutke“ i na još nekoliko regionalnih književnih konkursa. Piše prozu, poeziju i bajke.
Fotografija: Damien Roué