Lidijin brat blizanac nije s njom krenuo u razred

Nego s grupom koju su su od milja zvali specijalci

Ta djeca krupnih pleća i iskošenih očiju

Noseći školske tašne s likovima 

Spajdermena, supermena, betmena

Na oborenim ramenima

Noseći mašne na oborenim glavama

Uvijek su stajala na rubu

Školskog dvorišta, učiteljskih živaca

I strpljivo čekala

Da im mašne u kosi zamijene žvakama

Da im heroje na ruksacima ubiju šestarima

 

Lidijin brat blizanac nije završio srednju školu

Nakon što je

Dva puta pao prvi razred (zbog knjiga preteških za njegovu glavu)

Jednom pao u razredu (zbog preteške knjige koja mu je razbila glavu)

Kad je došao kući krvave glave

Majka je rekla da ostaje kod kuće

Da u kockastoj košulji i pohabanom džinsu

Gleda spužvu boba skockanog i duška dugouška

Da se javlja na telefon:

Halo, mama nije ovdje

Seka? Seka se ljubi s dečkom u sobi

Hoću, pozdraviću ih

 

Lidijin brat blizanac nije joj bio sličan iako su blizanci, ona

Je spadala u ljepotice a ne u specijalce, ona

Je glumila Snjeguljicu u školskoj predstavi, ona

Je imala mnoge udvarače i sjajne prijateljice, ona

Nikada nije dobila jedinicu

Ona je pričala da je jedinica

‘Kakvog brata, ja nemam brata

Znate

To je daleki bolesni rođak 

Kojeg su moji

Znate

Usvojili jer je siroče’

 

Lidijin brat blizanac nije mrzio sestru 

Naprotiv, mislio je da je ona nebeski anđeo a njena zlatna kosa aureola

Lidija je je mrzila brata blizanca

Brata specijalca i sanjala o tom da ga vrazi odvedu

I udome ga u devetom krugu

Na materinom sprovodu mu je šapnula

Dok su popovi pojali a tetke tugovale

Da ga u domu čekaju 

Sobica i grahova čorbica i tete u bijelom

A ti, seko? 

A ti, seko?

A ti, moja seko?

 

Lidijin brat blizanac nije se bojao

Da ostane sam sa sestrom poslije Lidijinog moždanog udara

Znaš li joj dati lijekove? Znaš li joj presvući pelene? Znaš li je okupati?

Znam, jer ja sam veliki dječak

Znam, jer ja volim svoju seku

Ja ću seku hraniti

Ja ću seki pjevati

Ja ću seku voziti u kolicima po parku

Ja ću seku ponovo naučiti da priča

Hajde, seko, da gledamo mašu i medu na teveu

Hajde, seko, da gledamo kišu kako pada

Gle, nebo i more zamijenili su mjesta

 

Aida Šečić Nezirević (1978) po struci je lektorica ali živi za pisanje. Nagrađena je za zbirku poezije „Lutke“ i na još nekoliko regionalnih književnih konkursa. Piše prozu, poeziju i bajke. 

Fotografija: Damien Roué