Rekao mi je da odlazi na Mars. Kupio je kartu u jednom smjeru i neće se vratiti. Nije rekao kada odlazi. Pitala sam ga mogu li s njim, no nije mi dao. Rekao je da mora sam. Bez mene. On će biti sam na Marsu, a ja na Zemlji.

Ne znam ni zašto ide. Rekao je, ali ga nisam čula. Potpuno sam se isključila. Jedino što sam doživljavala bio je grč u želudcu. Parao me iznutra kao da sam progutala najšareniju marsovsku žabu, kao da sam ju pred njim rastrančirala i pohlepito pojela u jednom zalogaju. 

Žaba u meni sve se više komešala. Pustila je svoj otrov i radosno zaplesala u njemu. Da sam kadra vlastoprsno inducirati hranidbeni povrat, lansirala bih mu ju u lice. Samo bih sjedila pred njim i uživala u pogledu na mahniti pokušaj odlijepljena sluzave žabe sa samodopadne face. Boljelo bi ga. A ja bih uživala u tome. Uživala bih u njegovim krikovima. Kao što je mene razjedao nadolazeći dolazak, tako bi njega kiselinom rastaljeno tkivo. Bilo bi lakše biti sama na Zemlji da znam da on nije sam na Marsu, da znam da nije otišao vlastitom voljom. 

Nastavio je pričati. Vrlo vjerojatno o planovima za Mars. Mislim da mi je jednom spomenuo da ima sestru tamo. Ili mamu. Ni toga se ne sjećam. Većinu sam naših razgovora provela hipnotizirano piljeći u njegove oči. Zelene su. Ne onako prodorno. Jednostavno zelenkaste. Više sive. Sive s tek naznakom neke boje, tek prividom malo duše u njima. 

Kada bi život mijenjao boju očiju, njegove bi već možda bile crne. Samo dvije prazne duplje nasred lica. Možda mi je i o tome pričao. O boji koja je nekada tinjala u toj duši. Ni to vjerojatno nisam čula. Možda i jesam. Možda sam slušno svjedočila svakom i najmanjem detalju njegova postojanja. Možda sam samo slušala gluposti i izmišljotine nastale darom hirovita govora. Prije bih se složila s posljednjom teorijom, no ni to nikada neću znati. Samo bih razmišljala o tome što bi moglo biti. Što bi bilo da ga primim za ruku ili slučajno okrznem bedrom? Ali sada odlazi. Odlazi na Mars i mene ostavlja daleko iza sebe. Na Zemlji. S pomahnitalom žabom u trbuhu.

Još je uvijek govorio. Raspoznala sam tek nekoliko riječi. Osvrnula sam se na  prostoriju u kojoj smo sjedili. Neimenovani kafić u neimenovanom dijelu grada. Sasvim nebitno mjesto bitnih rasprava.

Žaba u meni još je uvijek radila. Osjećala sam kako počinje graditi svoje stanište u mojoj utrobi. Sve me više boljelo. Htjela sam vrištati, popeti se na klimavi stol između nas i samo vrištati! Htjela sam mu baciti nešto u glavu. Bilo što. Prvu stvar koja bi mi pala pod tugom tremornu šaku. Ne bi to bio neki zamah. Vrlo bih ga vjerojatno jedva okrznula, no gesta bi bila izrečena. Bačena. Mogla bih to zaista napraviti. Nekako ga ozlijediti i fizički spriječiti da ode. Odgodila bih taj trenutak za tjedan, mjesec, možda čak i dva da pogodim kakvu vitaliju. Prevelik rizik. Kakve sam sreće jedva da bih mu raskrvarila kožu, o kakvoj polomljenoj kosti da i ne govorim. Došla bih mu u bolnicu nakon toga, glumila neuračunljivost, jednokratnu ludost. Bilo što što bi iole opravdalo taj sasvim lucidan potez sumanosti.

Ne. Tako nešto ipak neću učiniti. Suzdržat ću se koliko god mogu. Ostat ću pribrana i poput životinje u kavezu gledati taj povijesni zadnji razgovor. 

 „Mogu li te doći posjetiti?“ Riječi su samo izletjele iz mene. Ostao je blago zatečen. Prema onome što pretpostavljam da je izgovorio, odgovor nije bio potvrdan. 

Promumljao je nekoliko glasova koje nisam mogla razabrati i nastavio monolog koji je trajao već nekoliko minuta. Pravila sam se da ga i dalje slušam, fokusirana na bol koja me paralizirala u jednom položaju.

Htjela sam ispiti još jedan gutljaj kave, ukrasti mu zadnji dim trenutne cigarete,  izgovoriti čak i najveću glupost. Sve bi bilo bolje od ove nepomične šutnje. 

Njegove se usne nisu prestajale micati. Selektivnom sam gluhoćom namjerno potisnula sve što govori. Nisam htjela znati njegove planove, kako možda želi povesti nju, o poslu koji će raditi, kući u kojoj će živjeti. Odlazi. To je jedino bitno. Taj sam dio registrirala i odbijam ikakve daljnju raspravu uzgajanja žabe u meni. 

Ustala sam. Htjela sam što prije nestati. Podigao se iz sjedećeg položaja u znak odobravanja mog naglog odlaska. Prestao je govoriti. Šutio je dok sam skupljala razbacane stvari oko sebe. Zapalio je još jednu cigaretu. Obukla sam kožnu jaknu i stavila ruksak na lijevo rame. Bila sam spremna napraviti prvi korak. 

Odložio je cigaretu u nedavno promijenjenu pepeljaru i podignuo ruke. Nikada se prije nismo zagrlili, no taj je trenutak zahtijevao takvu gestu. 

 Ušla sam u njegov zagrljaj. Mirisao je na mošus i friški znoj nakon tuširanja. Položila sam mu ruke na leđa i stisnula ga uz sebe. Nije uzmaknuo. Zagrlio me još jače i spustio glavu na moje rame. Ostali smo tako neko vrijeme, u neimenovanom kafiću u neimenovanom dijelu grada. To je bio naš posljednji zajednički trenutak prije no što zauvijek ode. Na Mars. Što dalje od mene. Što dalje od onoga što nikada nije bilo.

Žaba je poludjela na njegov dodir. Počela se trgati i bacati o stijenke moje utrobe. Htjela je iskočiti van, ostaviti me na milost i nemilost stotinama joj novorođenih punoglavaca. 

Maknula sam ruke s njegovih leđa i odvojila se od njega. Spuštene sam se glave okrenula i napustila dio prostorije u kojem smo sjedili. Nisam se osvrnula. Samo sam nastavila hodati do kraja tog mjesta u koje više nikada neću doći. 

Izašla sam na ulicu. Nisam se sjećala strane s koje sam došla. Preda mnom je bila tek gomila automobila i ponešto zelenila. Nisam znala gdje sam. Jedina stvar koju sam znala je da sam sada sama na Zemlji.

Krenula sam lijevo. Ispred mene je bila dugačka ulica s mnoštvom izloga. Nisam se osvrnula ni na jedan od njih. Samo sam hodala. Orijentacijski besciljno, s jasnim ciljem u glavi – nekako obuzdati tu žabu u sebi. Da može govoriti, pretpostavljam da bi urlala na mene. Iskočila bi mi kroz usta i zapriječila put. Bila bi krastava, puna rana od borbe za život protiv nagrizajuće kiseline u mom želudcu, viša od mene i toliko snažnija. Nadvila bi se nad uplašeno djevojče ispred sebe i zalila ju pljuvačkom glasna deranja. 

Bilo je oko pola sedam navečer. Mrak se polako počeo spuštati. Malo sam odahnula. Voljela sam njegov mir. Hodala sam pognute glave izbjegavajući svaki mogući kontakt očiju. Pravila sam se da ne vidim ljude oko sebe. Nisam ih doživljavala. Nisam htjela priznati njihovo postojanje. Previše sam se sprijateljila sa svojom žabom da bih dopustila ikakvo ometanje tog poznanstva.

Koliko mi je fizički smetala, toliko mi je u tih nekoliko minuta prirasla srcu. Ona je jedino što mi je ostalo od njega. Jedina njegova stvar koju ću zauvijek nositi u sebi. 

Počela sam razmišljati o tome kako smo se upoznali. Nisam se mogla sjetiti. Mislim da je bilo puno ljudi oko nas. Pili smo neki alkohol i jednostavno utonuli u razgovor. Ni onda ga nisam pozorno slušala. Više sam vremena posvećivala maštarijama gdje bi nas ta večer mogla odvesti.

Istog sam ga dana poželjela. Poželjela sam da me voli. Ali ne previše. Bar toliko da me se sjeti za vrijeme u nedogled opetovanih onanija. Možda čak toliko da i u očima žene ispod sebe poželi vidjeti one moje. Nisam sigurna je li s njom. Nije ni važno. Važno je samo to da ga još uvijek želim.

Želim ono što nije moje i ono na što nemam pravo. Želim zato da želim i ni zbog čega više. Želim jer mogu, jer posjedujem tu ljudsku sebičnost. Ne želim da bih dobila objekt svoga htijenja, već samo da bih iskusila taj slatki ushit žudnje tuđega. Želim kako bih patila, kako bih se osjetila živom. Želim zbog sebe i isključivo sebe. Želim zbog boljke drugih i zavisti zbog onih koji mene žele. Mrzim se što želim i uživam tu oholost. Ali želim. Još uvijek želim. 

Možda ga zapravo nikada nisam htjela onakvim kakav on zaista jest. Ne želim ga da bi bio sretan sa mnom. Njegove su mi fantazije toliko nebitne u toj sferi maštovne žudnje. Želim ga onakvim kakvim sam ga učinila u svojoj glavi i samo kako bi moja pohlepa za bliskim ljudstvom bila zadovoljena. 

A on zna. Naravno da zna. Oduvijek je znao. Ili barem slutio. Poput predatora je nanjušio tu ranjivost i pravio se da ne zna. I ja sam se pravila da ne znam. Provodili smo zajedničke večeri negirajući međusobno znanje hineći se naivnim neznalicama.

Nastavila sam užurbano hodati s bujicom u glavi. Marsovska se žaba na trenutak smirila. Dopustila je mislima da preuzmu inkvizitorsko vodstvo. Očito je shvatila da posjedujem sve alate za samo-torturu bez nadobudne joj pomoći.

Poželjela sam trčati. Stavila sam ruksak na oba ramena i potrčala. Nisam htjela slušati glazbu. Uživala sam u zvukovima tenisicama koje udaraju o istrošeni asfalt i zveketu zakovica na jakni. Htjela sam čuti sve zvukove grada, svaki i najmanji žamor. Htjela sam čuti ono što bi i on svog posljednjeg dana na Zemlji. 

Došla sam do kraja ulice kojom sam do tada koračala i skrenula desno. Svijest o vlastitoj lociranosti mi se polako počela vraćati. Neimenovani je dio grada dobio svoj naziv. Neprekidnim sam trkom krenula do obližnjeg parka.

Obožavala sam taj park. Jednom me čak odveo tamo. Nadam se da na Marsu nema takvih mjesta. Pronaći će nešto drugo za kasnopopodnevnu dokolicu, ali ovako nešto sigurno ne. Dio mene se nada da će patiti. Lažem. Cijela se ja nadam da će patiti. Ako već ne za mnom, barem za tim klupama i žabokrečnim jezerom.

Već sam polako počela ostajati bez daha, no nisam htjela stati. Trčala sam koliko god sam mogla. Prošla sam što su mi se činile kao nebrojene ulice i tisuće zalutalih ljudi. I oni su pognute glave užurbano hodali izbjegavajući pogled s drugim živim bićem. Možda i njima netko blizak odlazi na drugi planet. Možda je danas dan odlaska na Mars. Svi ćemo zajedno ostati sami na Zemlji. 

Htjela sam ga nazvati, reći mu da sam upravo stigla u taj park. Izvadila sam mobitel iz prednjeg džepa ruksaka. Već je prošlo sedam sati. Vrlo sam brzo odustala od tog nauma. Ne poznajem ga koliko bih htjela, ali dovoljno kako bih znala da je u ovo vrijeme rijetko sam. 

Već je potpuno pao mrak. Nisam više mogla trčati. Crna mi se košulja počela lijepiti za leđa. Bila sam cijela u crnom. Pristajalo mi je na taj zadnji dan Zemljana zajedništva.

Došla sam na glavnu stazu parka. Nije bilo nikoga osim mene. Ulične su lampe osvjetljavale sitne kamenčiće po kojima sam hodala. Krenula sam prema glomaznom kipu nekog povijesnog velikana čije ime nikada nisam pročitala. 

Jednom je rekao kako je kiparstvo za njega jedina umjetnost zaista vrijedna divljenja. Tada sam ga zaista slušala. Nije bilo potrebe razmišljati kamo bih drugdje mogla odvesti taj razgovor. Bio je to savršen trenutak. Samo on, ja i kip. Riječi samo za moje uši. Ni za nju, ni za svijet. Samo za mene. 

Zaobišla sam kip i otišla do jezera. Sjela sam na vlažnu travu i podigla glavu visoko prema nebu, prema Marsu i zvijezdama koje će uskoro gledati s njega.

Zazvonio mi je mobitel. Ponovno sam ga izvadila i vidjela njegovo ime.

Bez razmišljanja sam ga bacila u jezero. Marsovska se žaba naglo probudila i kroz usta mi iskočila za njim. Bol je prestala. Ostala sam sama na Zemlji.

 

Silba Ljutak rođena je 1999. godine u Zagrebu. Završila je opću gimnaziju u Srednjoj školi Zlatar. Trenutno živi u Zagrebu, studira Psihologiju na Hrvatskim Studijima i bavi se freelance prevođenjem na engleski jezik te literarnim radom. Uglavnom piše kratke priče i poeziju. Do sada je objavila dvije kratke priče (Večernji list, Kolo, NEMA), ulomak iz romana (Književnost.hr) te nekoliko pjesama na hrvatskom i engleskom jeziku (Strane, Centar Kulture, Kvaka, Metafora, Words-Worth). Kontakt: silba.ljutak@gmail.com 

Naslovna fotografija: elisa greco