Ocu i Majci

 

Posadila je sadnicu noseći me u sebi.

Rodili smo se nekako zajedno, istovremeno.

 

Dugo će isijavati nasušne topline:

razlistane nad naše živote, 

raskriljene nad našom kućom.

 

Srodne kao duh i um sabranoga, a mudrog,

prepletene u duši, a potajice, 

stići će do samoga konca. 

Osušiće se trešnja, a majka posustaće.

Njen osmijeh će se u meni nastaniti.

 

Poprskane dobrotom, obje su u konačištu za odabrane.

 

Ja, čini se uzaman,

sakupljam naznake starinskog života koji nestaje u razarajućem spleenu.

Teško napipavam puls davno izgubljenog ritma.

Predalek je, filiforman, sve manje vidljiv.

Negledanju usprkos, 

trešnju, od dekapitacije čuvam – majku, pak, od zaborava ustrajno. 

 

Usahle grane slama i otkida nemoć.

Obaraju se na tlo, lomeći se i sasipajući u prah.

Majka, duboko dolje i daleko gore, 

osjeća te udarce kao prepuštanje mahovini i šušuru pčelinjeg rojenja.

Pored nje je otac koji je smjerno ušuškava milujućim vibratom.

 

Utvaram sebi da korijenje ima navadu da prorasta duše mojih roditelja.

Njihovo izbivanje je sada moje zbivanje.

Porađa zavjet za beskonačnošću nasuprot zgusnutom vaktu što melje.

 

Ali avaj, obećanja više nikoga ne obavezuju na ispunjenje: 

jasan je paradoks obeščašćene epohe u kojoj smo se zatekli.

 

Pišući, kanim ispuniti neophodno, a mila lica zauvijek skrajnuti u moje srce.

Nakon toga, prestajem biti sam.

 

Jer, ovo nije samo lament nad dušama koje su me napustile.

Ovo je i elegija o njihovoj posebnosti. 

 

* Crni hrušt je vrsta tamne i krupne trešnje

 

Omer Ć. Ibrahimagić je ljekar i profesor neurologije na Univerzitetu u Tuzli, zaposlen u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Piše priče i pjesme bezmalo 30 godina. Publikovao ih je u više od 70 časopisa (listova, portala, blogova) za književnost i kulturu i u sedam knjiga. Nagrađivan je brojnim nagradama, između ostalih i nagradom “Mak Dizdar”. Član PEN Centra BiH i Društva pisaca BiH. Živi u Tuzli sa porodicom.

Fotografija: ☰☵ Michele M. F.