Poprečno prugasta haljina na njezinom ženstvenom tijelu kao da se boji dodirnuti njezinu kožu pa leprša oko glatkih nogu. Odmiče se od njih kao da je u magnetnom polju gdje su i haljina i njezine butine jednakog naboja pa se nikad ne dodirnu. Poprečno prugasti mišići ispod njezine tupe kože grade butine kao dva diva na koje se uspeo trup sa štapićastim rukama. Divovi je nose gdje pomisli. Danas do kraja ulice, sutra u propast.

Žega se osjeti u zraku, ljeto je uhvatilo maha. Ili je mene udarilo pa krivim ciklonu i anticiklonu. A vidio sam je i jučer, mater joj više ni ne pita gdje je i s kim sam je vidio. Ne može žena dovijeka gutati suze nakon odgovora, utopit će se. Ili može, ipak je mater. Matere su kod nas stupovi društva, najveća utjeha razmetnih sinova i kaže se da drže tri ćoška kuće. Drže one, da. Sve ćoškove u prokletoj kući i to jednom rukom, a drugom ti ispeku jaja i slanine kad joj u zoru opet pokucaš na prozor da stari ne čuje. Takva je i njezina mater. Ali ona ima još jednu ruku s kojom češlja grad kad joj ‘ćeri nema doma i kad joj ‘ćer navlači duge rukave preko ljeta.

„Imaš šta?“ – pita me nervozno kao i svaki put kad me vidi.

Imam, Dunja, sve nade ovog svijeta skupljene u jednu suzu tvoje mame, sve policajce da te strpaju u jebeni zatvor ako će te to spasiti od ovoga i svu snagu volje da se i sam maknem od tebe i takvih. Pusti me, razguli, znaš da bi ti dao krvi da me tražiš i da za tvoje dobro skrivam to što imam u šaci toliko jako da su mi prsti plavi.

Umjesto toga, rekao sam – „Nemam.“ I izvukao snagu iz pete da je zaobiđem, dovoljno daleko da ju ne okrznem, a dovoljno blizu da osjetim kako joj kosa još uvijek miriše na jeftini sapun s benzinske.

Okrenuo sam se i krajičkom oka opalio fotografiju Dunje kako u prevelikoj smrdljivoj jakni opet ide u staru tvornicu. Tamo će joj netko sigurno dati što je i mene tražila. Bilo bi onda isto i da sam joj ja dao, ali kako da joj onda mater pogledam u oči na blagajni trgovine dok kupuje kruh i novine i kažem:“Dobro jutro, Biljana, čuo sam se ja s Dunjom, znate da se ona zna pobrinuti za sebe.“

Ne vjeruje meni Bilja ni slova, ali ovako bar neću pomisliti da sam najveći šupak koji je sinoć s njezinom kćeri izmijenio paketić tijekom prijateljskog rukovanja.

Bilja ionako ne čuje pola onog što joj kažem, već samo zgužva onu vrećicu s kruhom ispod ruke, a novine na brzinu odskenira okom na crnoj kronici, ali toliko brzo da ju ne stigne uhvatiti grižnja savjesti. Ode put kuće nadajući se da će i njoj neko pokucati na prozor da stari ne čuje pa da peče slanine i jaja.

Kristina Koren rođena je 1994. godine u Đakovu. Živi u Zagrebu gdje i radi kao učiteljica. Mislila je da je ljubav prema pisanju bila samo faza u osnovnoj školi, ali je shvatila da ju ta ljubav prati i dalje. Kontakt: kristinakoren5@gmail.com

Fotografija: Stefano Corso