život veličine oblaka
oduvijek sam ti poklanjala to što sam prašina tvog Praga
čak i kad su nam šarmantne mrlje bile omiljeno sredstvo za čišćenje
znali bismo zaprljati grad čokoladom
još volim tvoj san o žutim autima kiarostamijevih filmova
koji jure kroz živote koje ne živimo. zar kokice veličine
oblaka moraju baš svaki put glumiti zračne jastuke?
zadivljuju me kolibrići koji se odriču behara upalog u mlijeko
na način da je dobro sve dok ne koče ispred tvojih slijepih pjega.
ne lomi se, moj nerazumno divni djeliću holograma.
Dok ozdravljamo povijest kao povijest bolesti
nedjelja se ponaša kao ekosustav odsutnosti
dok polijevam varikinu po emocijama
bez boje, okusa i mirisa.
navukla sam se na francuski novi val i
nepostojanje iz kojega bih voljela da me voziš sporo
kao da ti se ne živi u toliko bjeline među nama
pa ću od svojih misli načiniti ljestve
kojima ću se popeti u šalicu tvog čaja.
zaboravit ću da bih se trebala utopiti
i tako ti spasiti život.
ne pomjeramo stvari, nama stvari ispadaju iz ruku
bila jednom priča u pjesminoj priči
ti iz sebičnih razloga voliš globalno zatopljenje
naša djeca će sušiti košulje na kiši.
na kojoj temperaturi mrzne ljubav?
kao da sam u sibiru kad zatvoriš
vrata između nas
kao bocu bolesne poezije
stavljam naočale na prozore
koji promatraju venske bolesti grana
iz kojih istječemo
pitat ću google kako mi se kosa osjeća
u dane kad ne zna što bi sa mnom
znala sam da ćemo u isti tren
pomisliti na kineski kalendar
ovo je samo malo stvarnija stvarnost
Nula
jesam li uzalud puna teksta?
rupčićem za brisanje suza,
nedovoljno tuđim, obrisala sam
cipele. crvena bezbojnosti, boliš mi
oči. blijediti je tužno. pojedi mi sjenu,
mrzovoljo i sjeto, operi tišinu
prašnjavu od leptira čije te gusjenice
noću u trbuhu sprječavaju da misliš
na mene. ispij totalni san iz mene,
stoput ohlađen. oduzmi ga od atomske
bombe. zbroji sa šutnjom
punom slatkorječivih riba.
pustila sam kosu da živi zasebni život
u slučaju da ovo nije plastična noć.
Fotografija: Richard Corfield