***

Nije se ranije dešavalo da nisu dovoljne riječi. Bivalo je lijenosti, depresije, očaja, potrebe da se nikome ne kaže ništa. Ali riječi su uvijek bile konac kojim se emocija prišiva za stvarnost. Sada ih nema. Sadašnjost je nepretočiva u realno iskustvo. Budućnost je smola, rasteže se od ove tačke, zauvijek određena njome. Kvržicom. Operacijom. Komadom sise odstranjenim s tijela. Oštrim skalpelom ga režu na odjelu patologije, i komadić po komadić stavljaju na staklo. Čija te to ruka tako bestidno, tako bezobzirno dodiruje? Možda upravo u tom trenutku ti komadi mesa prestaju biti ti. Samo su bezlični mikroskopski uzorak. Tek danima kasnije, u dijagnozi, kao zakasnio šamar za propust kojeg se i ne sjećaš, spojit će se s tobom. Kvržica dobiva svoje puno ime, identitet kojim će te možda i nadživjeti. Mama ti je rekla da poslije, sve dok si živa (da li oni zaista tako budno motre nad tobom?), čuvaju taj grumen tebe, tu kvržicu. U slučaju metastaze joj se vraćaju. Iz nje crpe potrebne zaključke, smjer terapije. Ona je identifikacijski broj tvoje bolesti.

Ne možeš da prestaneš misliti na taj komad mesa koji ti je ukraden. Taj dio koji živi udaljen od tebe i proriče ti sudbinu. Jučer ujutro, kada si išla na previjanje i izvlačenje limfe, prošla si kroz bolnički krug do male prizemne zgrade u koju je smješten odjel za patologiju. Stajala si pred vratima, na korak od njih, pod sitnom kišom bez kišobrana, i smijala se natpisu: Zabranjen ulazak. Najvažniji dio tebe je već unutra. Smijala si se sve dok nisi počela da plačeš. Okrenula si se, otišla kući i nastavila čekati. Ukupno četiri cijele sedmice. Dvadeset i osam punih dana i noći praznog hoda. Vremena koje ništa nije u stanju ispuniti.

Svi samo čekate. I ti. I majka. I djeca. Oni znaju. Sve im govoriš. Želiš da su spremni, iako ih svaki dan uvjeravaš da ćeš preživjeti. Rekla si im da ti smrt nije prihvatljiva. Vjeruju ti.

Noć je. Ležiš u krevetu i misliš na Fridu Kahlo. Zavidiš joj. Njoj nisu bile potrebne riječi. Ona je govorila tijelom. Zamišljaš kako na zid, dužinom cijelog stana, lijepiš ogromno platno i nanosiš boje. Imaš četku toliko veliku da je moraš držati s obje ruke. Umačeš je u kantu crvene boje i sporo vučeš debele linije. Plešeš. Niz ruke se slijeva boja. To nije krv. Krv je duboko unutra, u preplašenim venama. Platno prekriva neujednačeni sloj crvene. Željela bi na slici razdvojiti svoje tijelo, osvijestiti njegovu fragmentiranost, bol onoga što više nije tu. Kao Frida. Ne mičeš se. Ležiš na krevetu, ruke su ti opuštene. Poželiš plakati. Zaridaš jako dva puta, pa prekriješ usta dlanom. Da ne čuju djeca. Da ne čuju djeca! Tijelo se preslikava na zid. Na prsima, s desne strane je rupa. Ožiljak je zmija. Vijuga od pazuha do bradavice. Odiže glavu. Smiju se zmijske oči. Otvoriš svoje. Nad tobom se otvara plafon i propušta nebo unutra. Znaš da ćeš preživjeti.

***

Od ranog jutra u tvoju kuću počinju dolaziti žene. Ne poznaješ ih. Sve su obučene u duge crvene haljine, s velikim izrezima naprijed. Pjevaju tiho, glas je šapat, mrmor, ne razaznaješ riječi. Usne su im zatvorene, ne znaš odakle izlazi taj glas. Smještaju se jedna pored druge po kauču, stolicama i podu. Kose su im duge, raspuštene. Napolju pada sitan snijeg. Sjetiš se da su ti knjige ostale na balkonu. Balkon izgleda drugačije. Na njemu je sada sofa prekrivena velikim plavim jastucima i tvoj radni stol. Na sve strane su gomile tvojih knjiga. Tu je i tacna, na koju su poslagane razbijene čaše s mrljama od crnog vina. Kreneš da pokupiš knjige, ali gošće ti govore da to sada nije važno. Ne znaš koja od njih govori. Usta su im i dalje zatvorena. Hoćeš da ih upitaš ko su, zašto su tu. Prije nego uspiješ izreći, odgovaraju ti. Uglas. Sad otvaraju usta. Njihove mračne usne šupljine su portali za neki drugi svijet. Haljine su im od brokata. Šuškaju glasno. Došle smo da prebrojimo sise, kažu. Plašiš se ako otvoriš usta možda će se pretvoriti u istu crnu rupu.

Postaješ svjesna da je noć. Kuća više nema krova. Nebo je gusto i crno, po njemu plivaju džinovske metalne meduze.

– Ja ne znam jel se moje sise broje – kažeš tiho – kao sise.

Noć je samo iznad kuće, na balkonu je još dan. Pahuljice se pretvaraju u cvjetove zove. Sipaju. Žene ti kažu da je to sigurno dobar znak. Nijedna od njih nikada nije sanjala ni snijeg niti zovu.

– Pokaži ih! – kažu one – da znamo s čime imamo posla. Skidaš spavaćicu i stojiš pred njima u gaćicama.
Sviđaju im se tvoje sise. Ustaju jedna po jedna, prilaze ti i pipaju ih. Prsti su im hladni. To je zato što smo mrtve – kažu one – to je sasvim normalno. Onda se vrate na svoje mjesto.

Počnu brojati. Jedan plus jedan plus jedan plus jedan… pedeset puta. Ne znaju šta bi s tobom. Na koji način da te ubace u računicu. Jesu li s tobom pedeset ili pedeset dva?

Po vama padaju krupne crne kapi. U njima su sitne ljubičaste ribe. Kažu ti da je nebo najtužnije kada plače ribama.

– Hoću li i ja umrijeti? – pitaš, prekrivajući usta dlanom, u strahu da te ta crna rupa ne izjede iznutra – hoću li umrijeti?

Ponovo počnu pjevati. Opet zatvorenih usta. Prilaze ti. Ruke su im na tvom tijelu, odižu te i prenose na krevet. Krevet je ogromna duboka kada. Stoje oko tebe u krugu. Haljine im šume kao more. Skidaju kose s glava. Pramenove spuštaju u kadu, po tebi. Ta kosa je živa, pliva oko tebe, miluje te. Njihova lica su sada lice tvoje majke. Kakva je to pjesma što je mrmljaš zatvorenih usta? – pitaš.

– Oh, to je samo pjesma postanka – kažu one-tvoja majka – ovako te ponovo rađam.

***

Teško se nosiš s tijelom koje žudi za dodirom. Imaš trinaest godina. Poslijepodne je. Mama je na poslu. Tata spava u svojoj fotelji. Nena pere sude ili veš, ili store, ili pegla, ili tjera brata da uči. Zatvaraš se u spavaćoj sobi. Skidaš se gola. Oblačiš maminu žutu haljinu s ogromnim izrezom. Velika ti je. Otkriva gole, tek propupale grudi. Na usne si stavila crveni karmin. Usne ti se razmiču. Zaustavljaš taj pokret ugrizom za donju usnu. Oko vrata stavljaš dugačku ogrlicu od zelenih perli. Hladne su na tvojoj koži. Pomjeraš ogrlicu. Puštaš je da se zakači za uznemirenu, uzdignutu bradavicu. Gledaš svoje usne u ogledalu. Svoje oči u ogledalu. Blago spuštene kapke. Trepavice sporo idu gore dole. Izvijaš se prema naprijed. Iza tebe kroz napola spuštene roletne probija mliječna svjetlost. Rukom razmazuješ karmin preko lica. Usne ti drhte. Želiš zagristi nešto, nečiju kožu, nečije tijelo. Ujedati dok krv ne prošiklja, dok vatra u tebi ne mine. Stišćeš jastuk između nogu. Potiljak ti se rosi. Tijelo grči. Trenutak prije nego što ćeš stići do užitka dolazi mučnina. Brzo skidaš sve sa sebe. Ispravljaš jastuk. Vraćaš ga na mjesto. Haljinu na vješalicu. Ogrlicu u kutijicu. Karmin u neseser. Uklanjaš sve tragove. Bježiš vani. Da opet budeš dijete.

***

U tom trenutku u cijelu priču ulazi on. Muškarac. Ljubavnik. Stvarni čovjek, koji će pokušati da te spasi. Uspijeva te zadržati u mjestu. Ne prolijeće pored tebe poput svega ostalog, brzinom putokaza kraj autoputa. Voliš njegove usne. Njegove zube dok se smije. Dok šutite. U tišini njegovog auta riječi su suvišne. Lijepa si, tu, u njegovim očima. Bit ćeš lijepa i kada budeš ćelava, kaže. A kad mi otpadnu obrve i trepavice?, pitaš glasno da pokažeš da te to ne boli. I tada. Uvijek ćeš biti lijepa. Smiješi se. Možda mu i vjeruješ, taj trenutak. Možda i kasnije.

Neke druge noći, u gustom mraku svoje sobe, izvlačiš te rečenice, vrtiš ih, lijepiš po sebi sve dok ne počneš da plačeš.

Sada, drži ti ruku u svojoj, prinosi je usnama i ljubi. Usne su mu meke. Usne su mu ušpinovani šećer preliven mlijekom, što ti nena pravi kada si mala i boli te grlo. Kupili ste dvije boce cidera od jabuke. Ranije, u kafani, s drugim ljudima, pili ste crno vino. Pretvarali se da ne znate da ćete samo koji sat kasnije sjediti u njegovom autu. U tišini. Dišući ubrzano. Decembar je. Hladno je. Ulice su uske i puste. Malo govorite o tome da odete na još jedno piće. Znate da nećete. Kasno je, kaže dok polako okreće volan, ne znam šta više sada uopšte radi. Možemo samo sjediti malo u autu?

Možemo – kažeš tiho – možemo.

Ulice se slijevaju jedna u drugu. Idete putem koji ćeš ponoviti već naredno jutro, stisnutog želuca. Nije to ništa, ja to mogu, ja sam jaka. Zaustavljate se na velikom parkingu. U mraku. Cijeli svijet je u mraku. Svijetle samo prozori okrugle, crvene, čudne zgrade onkologije, preko puta. Šutite. To je jedino mjesto gdje u tom trenutku zaista ima smisla biti. Misliš da je ta zgrada iznenadno sletjeli NLO. Unutra su vanzemaljci u panici. Trče iza blještavih prozora pokušavajući da smisle način za bijeg. Uvjerena si da i on misli isto. To mjesto ne može biti stvarno.

Poslije se ljubite. Dok vas ne počnu boljeti zubi. Kosa ti pleše. Otvaraš oči. Njegova ruka je na tvojim golim nogama. Bijele se u mraku, rušeći i ništeći sve oko vas. Nadrealnost te slike liječi te naredno jutro. Parkiraš se na istom mjestu. Izlaziš iz auta i ideš na prvu kemoterapiju.

***

Četvrti je dan pete kemoterapije. Do jučer je išlo nekako. Do poslijepodneva si mislila da si ovaj put jača. Da te neće slomiti. Zatim polako kreneš propadati u ambis. U nešto crno i ljepljivo što ti brka misli do neprepoznatljivosti i ne da disati. Ni za šta se ne uspijevaš uhvatiti. Opiranje možda samo malo usporava taj slobodan pad. Pod tušem si. Ovila si ruke oko sebe. Puštaš vodu da udara po potiljku. Gledaš kapljice kako se pretaču jedna u drugu. Klize preko nadlaktica, čineći isprekidanu rijeku sve do poda. Umiruje te dodir vode. Nešto u tom otjecanju uvjerava te da život ne može stati.

Kvržicu, kamen pod kožom, zrno iz kojeg će se razviti budućnost koja te sada guši, napipala si u onoj vreloj noći dva dana nakon što si se vratila iz Crne Gore, s dvodnevne plovidbe na maloj jedrilici. Vas četvero starih prijatelja, u pokušaju osjećanja svijeta bez gravitacije. Vas četvero i more razliveno oko vas. Sir, masline i vino. More je mirno i tamno. Siječete ga brodom. Urezujete brazdu od koje se brzo oporavlja. Vaša plovidba na njemu ne ostavlja nikakav stvarni trag. Samo trenutak i sve je jednako kao da i niste bili tu. Ne postoji potpuniji zaborav. Plavetnilo se rastavlja pred vama. Omogućuje vam put. Guta sjećanje na vas.

Usidrili ste se nasred zaljeva Boke Kotorske, kao u otvorenu školjku. Pijana si. Skačeš u vodu. Prvi put bez straha. Tijelo lomi površinu. Propada duboko u crnilo i toplinu. More te grli. Omotava svaki djelić tijela. Njiše te polako. Ne postoji ništa nježnije od vode. Topla je i gusta, uljuljkana u vlastiti mrak. Prihvata te kao savršena rukavica. Miluje pokušavajući da spere sve što bi moglo da boli. Pomisliš ako postoji Bog on sigurno spava u dubinama zaljeva Boke. Pomisliš da si trebala biti riba. Tijelo ti odumire bez vode. Vene bez soli. Spremna si zauvijek ostati tu.

Sada, pod tušem, sklopiš oči. Osjetiš iz kože ti izbija krljušt. Tijelo je gipko i klizavo. Iz ruku smrti iskliznut će lako.

Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela.

Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.

Fotografija: Steenaire