Soba

 

Netko je odnio riječi iz sobe

Imam samo tišinu

Neki ljudi, podivljale beštije

Noću se od vukodlaka

Preobražavaju u mjesec

I pilje mi u oči

Imam samo svjetlost što bode

Netko je uzeo čak i mrak

U sobi su ostale bezstvari

Ničije

Goleme

I umjesto da ih spremam

One se utrpavaju u mene

Zakrčuju tijelo i njegove sjene

 

Soba raste

Veća je od onih što uporno iz nje odnose

Sve što se ne može i ne mora i nema se više što

Imam samo ništa

Soba je već sita toga sve ničega

Puna je mene.

 

 

Rekla je

 

Rekla je toga ljeta

Loša bit će godina

Jabuke zaboravljaju rasti

Žitu se ne da

Kestene valja podsjetiti

Razbijaju glave naopako

Nitko više ništa ne može sam

Rekla je dok je vadila

Zadnje krumpire iz vrta

Nakon što ih je vratila 

S krivog puta i iz tuđe zemlje.

 

Uzdahnuvši

Prodrmala je jesen

Trgnulo se što je htjelo

Pa su iznikli jaglaci

Zabunom

Rođeni u krivo vrijeme.

 

Loša bit će godina

Odmahnula je glavom

Ponudivši se svojevoljno

Da odradi zimski san.

 

 

Prozirnost

 

Ulica je providna

Pa zavirujemo u kuće

Dok nas ne otjera

Rasplesanost zavjesa na prozoru

Čak ni tada ne raspoznaješ me.

Od svih stvari unutar i oko mene

I ja sam proziran

Misliš, a misao, prejaka

Raskida se na mjestima intenzivnog zaključivanja o jeseni

I drugim bićima

Zasjelim na krovove svijeta

Kao magla što je tu i nije

I tijelo je prohodno

Gledaš u me i u sebe

Nekad bude istovremeno tužno

A nekad se razmimoilazimo

U nas

Ni vjetar ne voli zavlačiti

Put za još jedan

Prozor da ga razbistri

 

 

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) po zanimanju je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Objavila na portalima Kultipraktik.org, Booksa.hr, Kritična masa. Objavila kratku priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO. Kontakt: ivana.pintaric5@gmail.com