Soba
Netko je odnio riječi iz sobe
Imam samo tišinu
Neki ljudi, podivljale beštije
Noću se od vukodlaka
Preobražavaju u mjesec
I pilje mi u oči
Imam samo svjetlost što bode
Netko je uzeo čak i mrak
U sobi su ostale bezstvari
Ničije
Goleme
I umjesto da ih spremam
One se utrpavaju u mene
Zakrčuju tijelo i njegove sjene
Soba raste
Veća je od onih što uporno iz nje odnose
Sve što se ne može i ne mora i nema se više što
Imam samo ništa
Soba je već sita toga sve ničega
Puna je mene.
Rekla je
Rekla je toga ljeta
Loša bit će godina
Jabuke zaboravljaju rasti
Žitu se ne da
Kestene valja podsjetiti
Razbijaju glave naopako
Nitko više ništa ne može sam
Rekla je dok je vadila
Zadnje krumpire iz vrta
Nakon što ih je vratila
S krivog puta i iz tuđe zemlje.
Uzdahnuvši
Prodrmala je jesen
Trgnulo se što je htjelo
Pa su iznikli jaglaci
Zabunom
Rođeni u krivo vrijeme.
Loša bit će godina
Odmahnula je glavom
Ponudivši se svojevoljno
Da odradi zimski san.
Prozirnost
Ulica je providna
Pa zavirujemo u kuće
Dok nas ne otjera
Rasplesanost zavjesa na prozoru
Čak ni tada ne raspoznaješ me.
Od svih stvari unutar i oko mene
I ja sam proziran
Misliš, a misao, prejaka
Raskida se na mjestima intenzivnog zaključivanja o jeseni
I drugim bićima
Zasjelim na krovove svijeta
Kao magla što je tu i nije
I tijelo je prohodno
Gledaš u me i u sebe
Nekad bude istovremeno tužno
A nekad se razmimoilazimo
U nas
Ni vjetar ne voli zavlačiti
Put za još jedan
Prozor da ga razbistri
Ivana Pintarić (1988., Zagreb) po zanimanju je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Objavila na portalima Kultipraktik.org, Booksa.hr, Kritična masa. Objavila kratku priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO. Kontakt: ivana.pintaric5@gmail.com