Gotičari se obično smatraju rubnom pojavom društva – pripadnicima supkulture koja ljepotu pronalazi u mračnijim elementima ljudskog iskustva. No dok im mnogi odaju počast kopirajući njihov način odijevanja za Noć vještica, njihova ponosna povijest seže daleko van granica sezonskog festivala straha.

Francuskog pjesnika Charlesa Baudelairea (1821.-67.) moglo bi se zapravo lako okvalificirati kao gotovi predložak onoga čemu gotičari (i drugi boemi) teže: često se odijevao u crno, kosu je bojao zeleno te se bunio protiv konformističkog, buržoaskog pariškog društva sredine 19. stoljeća, kako u privatnom životu, tako i u umjetnosti.

Njegova prva pjesnička zbirka Les Fleurs du Mal (Cvjetovi zla, 1857.) sudski je gonjena zbog vrijeđanja javnog morala, optužena da čitatelje izaziva potresnim prikazima seksa, sotonizma, vampirizma i propadanja. Nije stoga ni čudo što će njegove riječi jednog dana uglazbiti poznati britanski sastav The Cure.

Osim njegovog stvaralaštva, i Baudlaireov je raskalašeni život bio poput spiska za dokazivanje identiteta tipičnog boema: svađao se s obitelji, bankrotirao je, zbog svoje je nemarnosti pri seksualnom eksperimentiranju obolio od sifilisa, postao je ovisan o drogama. Svoje je vrijeme provodio s umjetnicima, glazbenicima, piscima i sitnim kriminalcima, umjesto s “pristojnim” svijetom.

Užasnuo je obitelj izborom ljubavnice koja je bila miješane rase i k tome još najvjerojatnije nepismena. Umjesto konvencionalnog posla, odabrao je nesiguran život pisca, kritičara i povremenog trgovca umjetninama.

Pisao je poeziju kojoj se sudilo zbog razvratnosti; istomišljenici diljem Europe su ga obožavali, dok ga je “pošteni” svijet mrzio, čak ga se i plašio. A onda je umro mlad, nakon godina borbe s teškom bolešću i ovisnošću, u dobi od 46 godina.

Baudelaire je bio i kicoš – čisto obrijan u doba kada su bili popularni brkovi i zalisci, besprijekorno odjeven usprkos otežanim financijskim okolnostima. Nikada razmetljiv, nosio je korotnu crninu kojom je oplakivao vrijeme u kojem je živio.

Priroda je za njega bila tiranin te se stoga zalagao za sve što se ili borilo protiv nje ili je nadilazilo, bivajući pritom, poput mnogih svojih suvremenika, otvoreni ženomrzac. “Žena je prirodna. To će reći, odvratna”, napisao je.

Unatoč tome, prepoznao je da su oba roda zarobljena u svojim tjelesnim zatvorima i pozivao na otpor takvom zatočeništvu korištenjem odjeće i kozmetike, rekreativnog seksa, droge i alkohola.

Baudelaire zvuči poput mnogih kasnijih pisaca, glumaca i rock zvijezda, no bilo bi nepošteno pretpostaviti da se njegov kulturni značaj temelji samo na njegovom delinkventnom ponašanju. Ono što ga čini toliko značajnim i toliko relevantnim danas, je što je u svojim esejima, poeziji u prozi i Cvjetovima zla prepoznao da se urbanizirani, industrijalizirani i sve bezbožniji moderni svijet radikalno razlikuje od bilo koje ranije epohe.

Umjetnici koji reagiraju na takve nove uvjete postojanja ne mogu se držati zastarjelih tradicija. Umjesto toga, trebaju odbaciti sve što je konvencionalno i preispitati svoj odnos prema vlastitoj kulturi i okolini.

Baudelaireovi prijevodi Edgara Allana Poea predstavili su američkog pisca novoj publici – a morbidnost mnogih Baudelaireovih pjesama sugerira da su ova dvojica bili srodne duše. Primjerice, u Une Charogne (Leš, 1857.) pripovijeda kako je pronašao crvljivo žensko tijelo, podrobno katalogizirajući njezino odvratno propadanje nakon čega govori ljubavnici kako će jednog dana i ona istrunuti i postati hrana crvima.

Baš kao i njegovog suvremenika Gustavea Flauberta, i Baudelairea je gušilo i odbijalo pompezno licemjerje Drugog carstva Napoleona III. Očajavao je zbog jaza između javnog morala i privatnog razvrata, dok su mu porast buržoaske uglednosti, protestantska radna etika i sveobuhvatna modernizacija samog Pariza izazivali gađenje.

Prezirao je zaokupljenost realizma vanjštinom, a njegovo je pisanje ispitivalo mentalna stanja koja je njegova okolina proizvela: dosadu, agresivnu samo-razdirujuću melankoliju i čamu – tromost i depresiju koje one koji od njih boluju čine turobnima i ravnodušnima.

Prikazao je sebe kao kralja kišne zemlje zahvaćene beskrajnim očajem, prijevremeno ostarjelim, nemoćnim i nesretnim bez ikakvog jasnog razloga. “Život je bolnica”, napisao je, “u kojoj su svi pacijenti opsjednuti mijenjanjem kreveta. Jedan bi radije patio pokraj vatre, drugi misli da bi se oporavio brže kada bi ga smjestili do prozora.”

Niz nesretnih događaja

Više od 150 godina nakon svoje smrti, Baudelaire ostaje zahtjevna ličnost – ponajprije zbog svojih stavova o seksualnosti. Ipak, njegov utjecaj je neporeciv. T.S. Eliot mu je odao počast u Pustoj zemlji (1922.), posudivši njegov stih: “Hypocrite lecteur – mon semblable – mon frère!” (Licemjerni čitatelju – moj jednaki – brate), za svoju disekciju svijeta nakon 1918.

U novije vrijeme, Crna Venera (Black Venus, 1985.) engleske spisateljice Angele Carter, dala je glas Baudelaireovoj ljubavnici Jeanne Duval koja bijesni jer je “njegova rječitost zanijekala njezin glas”. 1987. godine su, pak, gotički rockeri The Cure prilagodili njegovu proznu pjesmu Les Yeux des Pauvres (Oči siromašnih) i objavili „How Beautiful You Are“.

Baudelaireova bogata glazbena baština trenutno se dokumentira kao dio Baudelaire Song projekta. Njegova predodžba o “flaneuru”, besciljnom urbanom besposličaru, utjecala je na njemačkog filozofa Waltera Benjamina i istraživanja modernih psihogeografa. Prisutan je čak i u romanima za mlade Lemonyja Snicketa u kojima su djeca prezimena Baudelaire žrtve niza nesretnih događaja.

U međuvremenu, crna boja ostaje jedna od uniformi tinejdžerskog nezadovoljstva od Londona do Tokija, oblikujući supkulture posljednja četiri desetljeća. Baudelaireova egzistencijalna strepnja i odbijanje kapitulacije pred silama konformizma čine ga nepresušnim izvorom inspiracije.

Nick Freeman

Tekst je prvotno objavljen na engleskom na stranici The Conversation

Naslovna fotografija: Azchael