Prije trideset godina zagrlila sam dečka koji je mirisao na kredu. Podigla sam se pritom na prste, udahnula dugu kosu koju je zataknuo iza ušiju i odjurila u zahod čekaonice plakati.

Čovjek teško može misliti kad ovolika vrućina naliježe na njega. Ljeti je svaki dan isti. Dolazim rano, odlazim u praonicu, ako uspijem pijem kavu u trajanju jedne cigarete s kolegicama, uzimam ključeve, slažem stvari na kolica, uguram ih u lift, izlazim na zadnjem, četvrtom katu i počinjem uvijek od iste sobe, 401. Do dva sve treba biti spremno za goste. Poslije toga zaboravljam na hotel i hotel zaboravlja na mene. Sve do idućeg jutra.

Jere ima hrapave ruke i veselu narav. Vjenčali smo se kad mi je bilo 27. Sve su moje prijateljice već bile udane pa sam i ja željela nekoga na koga mogu nasloniti rame, koga mogu poslati na ribarnicu, reći mu da nazove gazdaricu, da vrati ključeve na recepciju. Njegova očekivanja nisu bila velika.

– Samo želim da živimo normalno, kao i svi – uvijek je govorio. Pa smo i živjeli. Kad čovjek nešto doista želi u stanju je napraviti sve, okrenuti sve, ostaviti sve. Bez obzira kakav nered time napravio. Zato se ja nikad nisam zavarala da je život s Jerom ono što doista želim jer samo sam jednom nešto stvarno htjela.

Prije trideset godina pitala sam se kako ljudi na peronu ne vide što se sa mnom događa. Kako ne osjećaju kad se u prolazu sudare moja žalost i njihova žurba? Očekivala sam da će zuriti, da će tolika tuga privući pozornost.

Ponekad sam mu se obraćala, dečku kojeg sam grlila. Gotovo nesvjesno i u neprimjetnim situacijama. Kao kad bih ostala sama s psom, a pas bi mi se motao oko nogu i tražio igru, rekla bih mu: – Vidiš ti te naše životinje, ili kad bi mi slika nekog opernog plakata uhvatila pogled, rekla bih: – Ovo izgleda kao da bi nas zanimalo, premda mene nikada nije zanimalo, a za njega ne znam.

Još samo drugi kat pa ću otići praonicu, povaditi robu iz perilica, prebaciti je u sušilice, zapaliti cigaretu i uputiti se kući. Ulazim u lift i odjednom osjetim srce u ušima. On se nasmije.

– Pogriješio sam kat, kaže. – Umjesto nula, stisnuo sam treći.

Ne prestajem zuriti u njega. On se samo smješka. Je li moguće da me ne prepoznaje?

Kada kasnije uđem u sobu 208, znam da je njegova. Miriše na kredu. Naslanjam glavu na jastuk, ispustim krik i neko vrijeme ostajem plakati. Rastresam posteljinu, mijenjam lancune, a njegovu staru jastučnicu spremam sa strane da je mogu ponijeti doma.

Život i nije tako velik kako volimo misliti. I nikada ne bih rekla da je samo jedan jer milijun sam vremena, milijun galaksija od onoga što je nekad bilo. Toliko daleko da se možda ništa od toga nije događalo meni, već samo nekome tko mi je sličan.

Marina Gudelj rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvu književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2017. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. om izdanju Festivala europske kratke priče. 2019. godine pričom Vještica osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

Naslovna fotografija: PRESS&CLICK Bee