‘Opće ne zgledaš ko ona’

Njegov je glas ustavan, odzvanja šuplje

u ovoj sobi krcatoj suvišnim predmetima i suvišnim sjećanjima

On nikada ne izgovara ne-istine

‘Opće ne zgledaš ko ona’ generalna je istina, replika

na moje ne-istine, na moje zablude, na moja paljenja Galilea

Oboje znamo da ništa neću dodati, navikli smo udarati o zidove, koračati

rijetkim stazama koje nisu opasane žutim trakama

 

Nemoj zuriti u sunce, nije zdravo

Nisam znala da postoje razine sljepila, koliko sljepilji možeš postati, koliko nijansi crna ima?

Njegove oči zalijepljene za okoštale vjeđe i raskliman stol superjakim ljepilom koje nijedan razrjeđivač ne može saprati, nijedna čelična četka sastrugati

Odsjaj s bešteka krade mu dušu

Boji se vlastitih očiju koje zure u njegove i zato ne diže pogled,

Boji se očiju koje zure u sunce jer ja ne slušam nikoga i ne plašim se crne

On  nastavlja rezati žilavo meso

Masakr na komadu izranjavane keramike

njegov  je obračun sa svime što ne želi i ne smije reći, sa svime što ne može čuti i sa svime o čemu ne smije ni razmišljati, sa svime što nikada neće priznati krticama koje mu ruju rahli duh i

otkrivaju

brižljivo zakopane oči i uši

Oboje znamo da ništa neću dodati

Moje ne-istine su jedine moje

Jer ja nisam ja, ne pripadam sebi i nikada neću biti svoja

Samo zbroj tuđih noseva i indeksa masa

Njegovog nedostatka takta i njenog prezira spram stvarnosti

‘Do podneva vjerujem sebi, poslijepodne nikome’

Žvačem zdravu zečetinu i razmišljam o slavnim danima njegove mladosti i okladi

U kojoj je žvakao žive puževe

Sa stropa vise špageti bolonjez i kaplje paradajz sos i presitno izmljeveno svinjsko meso

Kao presitno izmljevena povijest

 

Sjedimo na staklenim stolicama

Meni moja ne pristaje i puca pod težinom

‘Ajde pojedi još neke, pogle se, zgledaš ko kostur’

Kako netko ovoliko sitan može biti toliko težak?

Moji slonovi možda jesu anoreksični, ali ipak drobe sve što dotaknu

Davno sam se prestala vagati jer i kazaljke lažu, jer mi ne živimo u digitalnom vremenu

i štujemo riječ ‘proizvoljno’

Žvačem zečetinu i puževe beskućnike i davno usahle nade

da ćemo jednom sjediti i pričati

nade neisčupane zajedno s dva ružina grma

dok mi slova pužu niz grlo pa se vraćaju i udaraju o prečvrsto stisnute zube

presluzava da ih progutam i presuha da ih probavimo

Matea Šimić

Fotografija: Valentina Bunić

*prvi put objavljeno u H.O.W Journal