Sljedeći proljetni dan je osvanuo okupan kišom. Umjesto sunca Hazim iz kreveta izvuće mučna sparina i sivilo koje se uvlačilo kroz prozor u njegov mali stan. Kiša je donosila još ponešto sa sobom. Reumu. Prvim korakom Hazim je osjetio kako ga danas leđa izdaju i kako će šetnju za taj dan morati odgoditi za neki drugi. Novac za poklon mu je trebao, ali je morao ostati kući. Proljetna kiša kao da je ponovo otvorila nebo pa je Hazimu bilo drago što nije išao na pijacu. Dok su kapljice pravile putanju na staklu balkonskih vrata, Hazim je razmišljao o pismu i odluci na koju nije mogao uticati. Mnogo je takvih bilo u njegovom životu. Nizale su se kao kapljice na staklu, spontano i u nepredvidivim pravcima. Iako je već bilo prekasno za ispravljanje grešaka iz mladosti, Hazim nije mogao prestati misliti o tome. Barem ne danas. Kiša ga je podsjetila na duga skitanja gradom i davne studentske dane. Kišni pločnici su ga podsjećali na zveket njene potpetice. Čudno je kako  je još uvijek odjekivalo i nije ga izbrisalo vrijeme. Prije 40 godina ga je prvi put čuo. To je bio njihov prvi susret.

”Isto ovako je padala kiša, ama isto!”- uzdahnu Hazim i priđe sudoperu punom prljavog suđa. U ta tri koraka kao da je zaboravio šta je htio, pa je odustao u prisjećanju, te se vratio na krem dvosjed i uz šobonjenje kiše utonuo u san. Onako sanjiv i napola uspavan nije više znao da li je noć ili dan ili je samo sumrak koji  briše liniju između jave i sna, dana i noći, potpunog mira i krajnjeg rastrojstva. U san mu opet dođe onaj zveket potpetica kao  i osmjeh vječno ugraviran na njenom licu. U snu kao da ga je dozivala i tražila svojim bijelim rukama. Bližio joj se rođendan, a Hazim nije imao novca da kupi bilo što niti je mogao pokloniti ijednu knjigu koju mu ona ranije nije poklonila.

Znoj, razrogačene oči i ezan koji je naznačio sabah. Hazimova mokra posteljina nije slutila ništa dobro. Kratki hroptaj, pogled u ogledalo i podočnjaci koji su žudili za jakom kafom. Drhtavim koracima je krenuo prema kuhinji. U lijevom kutu kuhinjskog ormarića se nalazila mala limena kutija sa kafom u kojoj je ostala samo jedna kašika mljevene kafe. Ubrzo Hazim zatvori poklopac i odbrusi ljutito pokoju psovku. Kroz psovku se zakašlja i od siline kašlja se nasloni na svoj mokar krevet. Dok se češao po glavi promrmljao je nekoliko riječi sebi u bradu: ” Mogo’ sam vala tražit’ malo kafe od ove nove komšinice…Šta fali?! Ali opet neki dan je ona od mene tražila šećera, auu kafe nema garant…”

” E pa dobro, neću onda ništa”- uzviknu ljutito i krenu prema prozoru. Kiša je i dalje padala. Hazim više nije znao da li mu se čini da dva dana uzastopno pada ili se stvarno nebo otvorilo. Zabavio se ovom mišlju i teturao po stanu. Od prozora do kreveta laganim drhtavim koracima dođe do svog kreveta, nasloni krhko tijelo i ponovo zaspa. U snu mu opet dođe ona kao da ga nije htjela ostaviti na miru. Kao da je nešto htjela od njega. Hazim se od temperature prevrtao i buncao cijelo poslijepodne. Ni u noći nisu prestajale njegove muke. Već mu je bilo jasno da je bolestan i da nije jeo gotovo dva cijela dana, što je ocijenio po bradi dok je gledao svoje ispijeno  lice u ogledalu.

***

” Bolan Muzafere, znaš li ti gdje je Hazim?”- povika Seid zelenar.

” Ha? Šta kažeš? A Hazim… Ne znam i ja sam konto što ga nema, valjda zbog kiše, samo bi mu se smokrile one knjige. Šta ti misliš?”

” Ma ne znam, more bit’ da je tako”- promrmlja zabrinuti Seid.

Nakon nekoliko sati na pijacu stiže gospodin u sivom odjelu sa plavom fasciklom u ruci. Seid se pravio kao da briše kapljice sa paradajza samo da ne bi morao pričati sa tim nepoznatim čovjekom. U dubini svog bića se bojao da je čovjek iz inspekcije i da će mu oduzeti dozvolu za prodaju povrća na pijaci. Iako se trudio da gleda samo u taj nesretni paradajz kojeg je kiša stalno zapljuskivala, drugim okom je pratio tog gospodina i čudio se šta to njuška oko Hazimovog štanda. Odjednom  je primijetio kako mu se ovaj uštirkani gospodin, po njegovom  njuškalo, približava. Od čuđenja, ali i od nelagode zbog toga što je možda taj gospodin primijetio da ga Seid drži na oku, on poskoči i nađe se u nekom poslu. To ipak nije odvratilo gospodina da mu se obrati.

Dok je Seid slagao već složene gajbe ispod svog štanda prestraši ga glas misterioznog njuškala.

”Dobar dan. Oprostite, da li imate vremena za jedno pitanje?”- izusti njuškalo.

”Naravno, gospodine, ovaj, recite šta treba. Evo imamo svega.”- odgovori Seid pokazujući na uvezene patlidžane i plastični paradajz koji još nije bio ”od vakta” kako stari narod kaže.

Gospodin se nasmija pa reće: ” Lijepo vam je povrće zaista, ali bih ja nešto drugo da vas pitam. Naime, zanima me da li poznajete Hazima i ako mi možete reći gdje je on sada?”

” Eeee, to ne znam ni ja Bogami. I mi smo se čudili što ga nema, evo dva dana, jelde Muzafere?”

Začulo se Muzaferovo daleko ” Jes’ vala” preko štandova. Seid klimnu glavom i reće: ” Eh et’ vidite, a što vama treba Hazim?”

” A vidite Hazim nije platio zakupninu za svoj štand proteklih nekoliko mjeseci, pa mu je štand oduzet. Evo u ovom rješenju lijepo piše da ima rok do danas da izmiri dugovanje. Kao što vidite taj rok je prošao, pa sam ja došao da vidim je li još uvijek zauzima ovaj štand kao i da mu uručim ovo rješenje kojim mu se oduzima pravo da prodaje knjige na istom mjestu.”

” Auu  Muzafere, vid’ ti njega. Pa ona nama dragi gospodine ništa nije reko’ za to. Pa mi bi platili… A velahavle čovjeka…”- čudio se Seid.

” Ja više nemam ništa s tim, niti se mogu igrati skrivača sa vašim prijateljem pa ću vama ostaviti ovo rješenje, pa kad ga vidite, vi mu to predajte molim vas!”- reče gospodin, nasmija se i krenu svojim putem.

Zbunjeni Seid sa kovertom u rukama je mahao i govorio: ” Dobro, hoću, samo dok se pojavi. Eto fala vama…Ccc, vidi ovo Muzafere, nije ni sačeko’ da se fino pozdravimo. Ode i ne okrenu se, ja mi nekog gospodina…”

”Ma pusti to sad, šta li je sa Hazimom?”- dobaci Muzafer.

” E ne znam vala, jedino da večeras navratim do njega kad krenem kući. Eto jedino to mogu…”

” Pa hajd’ živ bio da se ne sekiramo više.”- reče Muzafer i uskoči u svoj kamion za nabavku.

Seid je posmatrao kako kapljice kiše padaju i dalje po paradajzu, ali sada nije skakao da ga briše. Osjetio je neku težinu i bol u prsima. Zapalio je cigaretu, uvlačio dim po dim i gubio se u sivilu tog kišnog dana. Toliko je odlutao u mislima da nije primijetio gospođicu od nekih tridesetak godina kako se približava i zagleda Hazimov štand. Tek ju je primijetio kada ga je iz trećeg pokušaja uspjela dozvati.

” Gospodine, oprostite, da li me čujete? Dobar dan! Oprostite, ovaj gosp… Zdravo, oprostite…”

” Oprostite molim vas gospođice, ja sam se zamislio, izvolite, šta želite od povrća danas? Evo imam divan patlidžan, ama odličan, za pohovanja se ubio…”- brbljao je sada već pretjerano uslužni zelenar.

Gospođica odloži svoj veliki kišobran, nasmija se pa reče: ” Zaista je divan patlidžan, ali nisam zbog toga ovdje, znate zanima me da li mi možete reći gdje je sada onaj čovjek  što prodaje knjige? Zar on nije za ovim štandom pored vas prije dva dana prodavao neke knjige?”

” Aaa Hazim, jeste on prodaje knjige”- reče Seid pa zastade. ”Ali znate, nema ga već dva dana, eto ni mi ne znamo gdje je. Danas ga je isto tražio neki gospodin. Ostavio je meni rješenje u kojem mu se oduzimaju prava na štand. Moja gospođice, valjda nije na vrijeme izmirio neki dug, evo i ja se pitam gdje je i kako je.”

” Je li to znači da on neće više ovdje prodavati knjige?”- upita gospođica.

” Ništa, evo ništa vam ja ne znam reći. Ja ću danas svratiti do njega da vidim o čemu se radi. A što vama treba Hazim?”

” A meni?”- upita gospođica pomalo iznenađeno. ” Aaa meni, pa meni se svidjela jedna knjiga pa sam navratila da je kupim, znate nigdje je drugo nisam mogla naći, a treba mi za tri dana, mislila sam je nekome pokloniti za rođendan, pa zato pitam…”

” Pa nema problema gospođice, danas ja idem kod njega pa ću mu ja prenijeti da ste ga tražili, pa ćemo vidjet’, možda vam ja mogu donjet’ knjigu.”

” Ah, to bi baš bilo divno, hvala vam mnogo, gospodine?”

” Ja sam Seid, a vi?”

” Sajra, drago mi je.”

” Navratite vi sutra opet da vam sve ispričam lijepo.”

” Naravno, hvala vam mnogo, doviđenja.”

Sajra  je podigla svoj kišobran i otišla nevjerovatnom brzinom. Seid  je ponovo utonuo u svoje melanholično raspoloženje i požurio da zapali još jednu cigaretu. Nakon prvog dima on poskoči i povika: ” Pa ne reće mi koju knjigu hoće!”

Žurno je ustao iza svog štanda te izašao na cestu ispruženih ruku. Sajra je već bila otišla. Kako se smrkavalo Seid je hitro slagao kartone od voća i povrća ispod svog štanda. Sa gotovo izgorjelom cigaretom u ustima, rukama je vukao ceradu i natkrivao povrće. Nakon što je sve svezao i provjerio, mahnuo je Muzaferu i krenuo prema Hazimovom stanu. Hitrim koracima je izlazio iz jedne i ulazio u drugu ulicu. Zastao je da zapali cigaretu i nastavio. Ubrzo je stigao ispred Hazimove zgrade. Bacio je pogled na prozor Hazimovog stana te se začudio što je svjetlo bilo ugašeno.

Djeca ispred ulaza su trčala da pokupe ostatke od improvizovanih golova zbog  kiše koja je ponovo počela padati. Seid je pomislio kako je i njemu bolje da se skloni u haustor i možda  uspije nešto saznati o Hazimu od komšija.

Za promjenu u haustoru nikoga nije bilo osim djece, pa se odlučio krenuti stepenicama do trećeg sprata. Seidu se od umora činilo da jedva korača, ali se brzo trznuo te zatresao glavom da odagna ružne misli. Stajao je pred  starim vratima koje je Hazim nedavno prelakirao u neku žućkastu nijansu. Buljio je u to žutilo od vrata oklijevajući da pokuca.

Naida Muratović

Fotografija: https://www.see.me/profile/rohitbharadwaj/post/3552894?tab=image

Oglasi