Probudio ga je hladan dah na vratu.

“Ah, zasigurno sam zaboravio zatvoriti vrata sinoć – i zato propuh.” Ali sada mu se nije dalo ustajati sa fotelje. Potegnuo je nekoliko dimova na bong. Nazvao je piceriju i naručio pizzu.

– Ne morate zvoniti, vrata će biti otvorena. Samo ravno, sjedim na fotelji. Vjerojatno ću spavati, pa vas molim da ostavite pizzu na stolu. Novci su u kuhinji na frižideru. I molim vas, zatvorite vrata na odlasku. Hvala. ‘Đenja. –

Pizza guy je došao i obavio sve po dogovorenom protokolu – kao i svaki put. I kao i svaki put, tužno je promatrao oronule zidove kuće u kojoj odavno nitko nije živio – fotelja je, kao i svaki put, bila prazna, prekrivena istom prašnjavom paučinom (ili možda paučinastom prašinom); kraj fotelje pljesnjivi bong. Na odlasku je, kao i svaki put, razmišljao o tome kako je tužno kada netko ne zna da ga nema. “Zaista, zaista tužno.”

Udubljen u razmišljanje, zaboravio je zatvoriti vrata. Kao i svaki put.

Prošlo je jutro, prošlo je i podne. Sunce je nestajalo u slobodnom padu. Dan je polako umirao, a smrt se zvala noć. No kao i svaki put, novi dan se rodio. Jutarnji povjetarac. Hladan dah na vratu. Buđenje.

“Ah, zasigurno sam zaboravio zatvoriti vrata sinoć – i zato propuh.”

Gašpar