Borna se već godinama poslušno ustaje na prvo zvono budilice koje prekida toplu struju njegovih mirnih snova. Poslušno ustaje, uči i radi. Od male sobe u predgrađu sa stripovima nekih karikaturista koji nitko ne poznaje, a svima su lokalni do malog ureda u strogom centru poslovanja gdje je jedini znak života tupo kuckanje po tipkovnici i klonula biljka na prozoru. Svakog Božića putuje cijelu noć u svoj stari dom, svoju malenu sobu, svijet superjunaka i zlih susjeda koji lopte vraćaju samo probušene.

Elenu budi samo unutarnja želja za ustajanjem, a na alarme reagira pospano i nespretno, usput rušeći vodu sa noćnog ormarića. Noćne more lagano preskoče granicu između sna i jave dok ju zombi hod  prati u svakom koraku bez umjetnosti, i nepristran promatrač bi sasvim pošteno zaključio da se akvarel slijeva u nju poput infuzije, održavajući ju na životu.

Naglo stajanje autobusa ga je jednako naglo trgnulo, a još mamuran od sna jedva je razumio vozačeve riječi o kvaru. Kad je nakon pet minuta vozač ušao u autobus i obavijestio ih da će popravak trajati bar pola sata već je bio budan i računao hoće li stići na večeru na vrijeme. Pogledao je kroz prozor i u polutami Sunčeva zalaska ugledao djevojku tamnosmeđe kose koja je sjedila na rubu ceste s blokom za crtanje. Još jednom je pogledao unutrašnjost pokidane sive zvijeri na kotačima koju je polako obuzimalo šuškanje vrećica i miris sendviča te se odlučio za opciju hladnog zraka.

– Bok!

Podignula je desnu ruku gestirajući mu da pričeka, napravila još dva poteza olovkom dok je on sjedao na travu i istrgnula papir iz bloka.

-Sjajno, još jedan promašaj.

Prekinuo je njeno kolutanje očima isprikom, a ona je uzvratila da nije on kriv i konačno ga pogledala. U sekundi tišine Borna je gotovo zadrhtao, u zadnji tren opomenuvši džunglu koja se budila jugoistočno od njegova želuca.

-Iz ovog kuta uopće ne izgleda kao metalna zvijer.

Zbunjeno je podigla pogled i shvativši da se naglo fokusirao na autobus potvrdila:

-Da, više izgleda kao limena kutija koja do krova osjeti svaku rupu na cesti.

-Misliš da će stvarno trebati samo pola sata da ju pokrenu?

-Ne, definitivno ne. Mislim da pola sata dolazi u obzir samo uz dozivanje nekoliko antičkih bogova i bar dva plesa na kiši u svrhu dozivanja automehaničara.

Nasmijao se lakoći njenog odgovora i prebacio pažnju na papire u njenim rukama

-Voliš crtati?

-Da, i slikati.Volim umjetnost. Ali mislim da umjetnost mene ne voli.

-Kako to misliš?

Pogledala je prvo u njega zatim u papir iskinut iz zgužvanog bloka, uzdahnula i pokušala objasniti:

-Često je besmisleno. Crtam, slikam, kidam, a sve se pretvara u klupko škrabotina.  Ponekad nije. Ponekad osjetim kako moje kapilare klize na papir stvarajući obrise,  moje emocije se rasprše po crtežu u maglovito šarenim bojama koje plešu ispod i preko linija, dah mi se izgubi u ornamentima.Tad mi nije bitno razumiju li me, jer znam da radim ono što trebam.

Nalet iskrenosti iznenadio ga je koliko i njena neobična povezanost s nečime što mu se činilo tako jednostavno.

-Zvuči nadrealno. Volio bih imati nešto takvo.

-A nemaš? Čime se baviš?

-Ne, ni približno. Knjigovođa sam.

-Zašto se baviš time?

-Zašto ne bih? Stabilan posao i dobra plaća.

-Zašto bi? Stabilnost je drugo ime dosade. Kroz godine se uljuljkaš u nju i postane prekasno. Kao kad se u zimsko jutro ustaješ iz tople postelje. Želja za ostankom prevladava tobom. Ako gledaš na dan kao na izazov, samo ustajanje ćeš smatrati uspjehom i to će te gurati dalje, prema nekim višim stepenicama. Bolje je ostati bez snage na pola nego čekati lift koji neće doći.

-Pričaš li uvijek tako filozofski?

-Ne, inače sam normalna. Ovo mi je standardni monolog koji koristim samo s nepoznatim ljudima usred ničega, zazivajući antičku božicu benzina u pauzama.

Bogovi su budili zvijer sat vremena, dok se hladnim zrakom širio smijeh koji je podizao prašinu i tresao cestu. Dobro, iz samo dvije perspektive, ali kad se različiti  horizonti preklope to uistinu je dovoljno velik razlog za potrese i vrtloge. Gotovo nepobjedivi. A onda se zvijer pospano oglasila i privukla ih u svoja njedra, gdje ih je jedanaest metara razlike između dva broja na sitnim kartončićima odvojilo kao kilometri magle. Iz posljednjeg reda  gledao je kako njena neposlušna kosa bježi iz okvira sjedala, metafora za sve njene poteze na šahovskoj ploči života. Borna je znao da pješaci uvijek stradaju, ali je svejedno  putem samo čekao dolazak na poznati kolodvor s njom, tako novom i neuobičajenom. Vidio ju je kako izlazi dok se zvijer tek počinjala hladiti, ali izgubio ju je u tmurnoj masi koja se nepravilno kretala. Odlasci i dolasci su ju sakrili, a on se nije zavaravao da je to slučajnost. Nepredvidljivo s nepredvidljivim, rekao je sam sebi dok ga je korak vukao poznatim ulicama, tad i svake godine ponovno, ali to ga nije zaustavilo. Ostao je zapamćen po točnom dolasku na kvartovski kiosk, gospodin Petkom U Sedam koji je novine otvarao od zadnje stranice, tražeći informacije o izložbama. Gospodin koji nije razumio umjetnost, a obišao je svaku sliku iz svake nove najave ženskog Picassa. Uzaludan trud nikad ga više nije spojio s šarenilom njenog horizonta ni akvarelom njenog osmijeha.  Do posljednje kapi nad kolumnama o kulturi Elena je ostala u kristalno čistoj uspomeni, dok se sve prije i poslije nje polako utapalo u magli besmislene stabilnosti.

Nikolina Jurković

Fotografija: Valentina Bunić