U jutarnju vizitu je stigao doktor Ozren. Ušao je u bolničku sobu te zatekao Hazima kako još uvijek bunca u snu, dok je Seid pored njega spavao na stolici kao beskućnik. Doktor je tiho rekao.

“Gospodine,vizita…”

Seid se trznuo iz sna kao da ga je neko zalio hladnom vodom te protrljao izmoreno lice. Veliki crni podočnjaci su dodavali njegovom ionako lošem izgledu, te se doktor na trenutak mislio da li da zamoli sestru da pripremi jedan krevet i za Seida.

“Je li gospodin Hazim bio u ovakvom stanju čitavu noć?”

“Ma jeste. Jutros oko pet je zasp’o, ali opet  je mokar od temperature i opet bunca već pola sata.”

”Hmm”-promrmlja doktor zabrinuto. “Znate došli su ponovni nalazi krvi. Leukociti su povišeni kao i sedmentacija i sve ukazuje da pluća nisu jedino žarište. Ja se bojim da ćemo ga morati zadržati još neko vrijeme, barem dok ne uradimo još neke nalaze. Vidite i sami da je Hazim u lošem stanju. Kućno liječenje nije za njega. Jeste li donjeli njegovu zdravstvenu?”

“Jesam, ali očigledno pošto nije bio nigdje zaposlen, osim što je na pijaci prodav’o knjige, nije ni imao da uplaćuje sam sebi osiguranje. Znate on nije ni osiguran.”

“Tačno u pet… tačno u pet…tačno u pet….” buncao je Hazim ležeći u svom bolničkom krevetu.Probudilo ga je najzad Seidovo žurno koračanje duž hodnika ispred bolničke sobe.

Seid je čitavo jutro pokušavao da kontaktira bilo koga ko zna nekoga od Hazimove rodbine. To jutro nije mogao da dobije Muzafera. Već vidno ljut i iznerviran, Seid je izašao ispred bolnice da zapali cigaru. Unutrašnjost bolnice je zaokupila Seidove misli toliko da se iznenadio kako je to prvi put da nije nakon buđenja niti jednom pomislio kakvo je vrijeme. Kiša je pljuštala. Nakon što je zapalio cigaru, razmišljao je o tome da nakratko ostavi Hazima u bolnici i da ode do svog štanda te potraži Muzafera. Morile su ga misli da će možda dok on ne bude tu izbaciti Hazima iz sobe zbog neovjerene knjižice i da će ga na povratku zateći ispred bolnice. Nije mogao nigdje otići. Danas ne. Ponovo je zvao Muzafera. Odjednom se začuo dubok glas na drugoj strani veze.

“Hej Seide, eto nas, idemo, sve ćemo sredit’, ne sikiraj se. Idi reci doktoru da će Hazim bit’ osiguran danas do tri sata.”

Bez da je izmjenio i  riječ sa Muzaferom, Seid je prekinuo vezu i uzdahnuo duboko. Izgledalo mu je kao da je kiša sprala sav teret sa njega. Ali je još uvijek padala što mu je opet donosilo pregršt crnih misli. Otresao je taj ružni osjećaj i upustio se prema doktorovoj kancelariji. Za tren je bio pred vratima doktora Ozrena. Pokucao je i ušao.

“Dobar dan doktore, je’l imate trenutak?”

“Naravno Seide, kako je naš Hazim?”

“Mai isto k’o i ranije…Ali evo imat’ će osiguranu knjižicu danas, to sam sredio pa sam doš’o da vam javim da pripremite onu uputnicu…”

“Dobro Seide, uputnica je već spremna, čim donesete knjižicu ja ću reći sestri da prebacimo Hazima na drugi odjel. Kasnije ću ja opet navratiti u vizitu. Ništa se ne brinite. Mogli ste se i vi malo odmoriti, sad je sve sređeno, nemate razloga za brigu. Mi ćemo se brinuti za Hazima.”

“Ma jok doktore, meni je lakše kad sam ja tu. Idem sad da vidim je li on još bunca, ja sam se razpametio, imam neki loš predosjećaj da je poludio, da ono sve nije od temperature…”

”Ne brinite Seide, opet vam kažem, nema potrebe za takvim mislima. Visoka temperatura izaziva takvo ponašanje.”

“Dobro doktore, ja ću ipak biti tamo pred njega. Hvala vam još jednom.”

Nakon razgovora s doktorom Seidu se dugi bolnički hodnici učiniše prostranijim, kao da je disao lakše ali se ipak brinuo za svog prijatelja. Bolilo ga je što će ga dočekati ista slika nepomičnog tijela na bolničkom krevetu, okupanog znojem i mukom. Zakoračio je u sobu gdje je Hazim ležao. Prvi put nakon dva dana buncanja Seidov pogled i Hazimov su se konačno sreli. Bio je budan.

Naida Muratović Avdović

Fotografija: Valentina Bunić

Oglasi