Pretraži

Magazin za književnost i umjetnost // Journal for literature and arts

Oznaka

priča u nastavcima

Radost rata (V)

POLJE

 

Vremenski putnici stižu do jednog od devet ulaza u Polje. Narumenjeno, usnulo, romantično polje. Postoje svakakva polja na širokome svijetu: Higssovo, gravitacijsko, električno, magnetsko, elektromagnetsko, brojevno, atmosfersko, šahovsko, minsko. Nastavi čitati “Radost rata (V)”

Radost rata (IV)

RATNICI

 

„Gdje si brate, Rate, ne dižem ruku na te’! …“ – prolazi kolona Vojske uzvikujući ratnu parolu iznad djevojke skrivene u kanalizaciji. Došla je tamo jer je slijedila aligatora nizbrdo. Jedan takav gmaz škrguće raljama ispod nje, pokušava zagristi cipelu. Nastavi čitati “Radost rata (IV)”

Hazim IX

17. juli 1968.

 

Skoro je tri mjeseca prošlo a od Hazima nema nikakvog odgovora. Čak i nakon svega što sam mu u tom pismu napisala, on se nije javio.  Danima sam se pitala da  li je kakvo pismo stiglo u Sarajevo ali sam vjerovala da će mi gazdarica javiti ako bilo kakvo pismo stigne za mene. Nastavi čitati “Hazim IX”

Hazim (VI)

Dan nije bio povoljan za kupovinu. Iznenadna hladnoća u aprilu je sprječavala kupce da raspoloženi, zajedno sa cvrkutom ptica, dođu na pijacu po svježe povrće. To za simpatičnog zelenara Muzafera nije bilo dobro. Ali ionako je bio previše zabrinut da se bezbrižno osmjehuje Nastavi čitati “Hazim (VI)”

Hazim (5.)

 

U jutarnju vizitu je stigao doktor Ozren. Ušao je u bolničku sobu te zatekao Hazima kako još uvijek bunca u snu, dok je Seid pored njega spavao na stolici kao beskućnik. Doktor je tiho rekao. Nastavi čitati “Hazim (5.)”

Hazim (III)

Iza tih vrata, Hazim je ležao na svom dvosjedu, još uvijek u bunilu. Ovo bio već treći dan kako je bio bolestan ali i prvi otkako se nije mogao natjerati da ustane. Bokal s vodom i čaša napola prazna su stajali na stolu uz dvosjed. Iako vidno budan, Hazim nije bio pri sebi. Samo je poluglasno ponavljao: ” Sano, Sano, Sano…” Nastavi čitati “Hazim (III)”

Hazim (I)

Obukao je stare patike i ponio sa sobom stari kofer. Na putu od stana zastade jednom, te pogleda u prozore. Čisto onako iz navike. Nije sad da ga je neko gledao sa njega. Nego eto tako, samo iz navike. Okrenu se na desnoj nozi i nastavi hodati. Napolju je bilo lijepo vrijeme. Cvrkut ptica i sve to. Nije volio baš da mnogo razmišlja ali ni da objašnjava stvari oko sebe. Eto šta je on tu mogao, pa priroda se ionako sama budila a i proljeće sa njim ili bez njega bi ionako stiglo. Nastavi čitati “Hazim (I)”

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑