Iza tih vrata, Hazim je ležao na svom dvosjedu, još uvijek u bunilu. Ovo bio već treći dan kako je bio bolestan ali i prvi otkako se nije mogao natjerati da ustane. Bokal s vodom i čaša napola prazna su stajali na stolu uz dvosjed. Iako vidno budan, Hazim nije bio pri sebi. Samo je poluglasno ponavljao: ” Sano, Sano, Sano…”

Isprekidanim glasom je mrmljao nešto kao da s nekim razgovara, ali ništa što je govorio nije zvučalo povezano. ”Sano, Sano bona, gdje ćeš to?”- ponavljao je Hazim.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja dozivanja Hazima i neprestanog kucanja, Seid se odlučio  ipak da uđe, te uhvatio rukama za šteku. Vrata su se odmah otvorila. ” Pa valjda nije otključano ostavio?!”- reče Seid i polako uđe u stan. Od ulaznih vrata do jedine sobe u stanu vodio je mali uski hodnik sa ormarićem sa desne strane. Na vješalici je bio Hazimov kaput, a na podu su bile njegove stare, ofucane cipele.

Od prizora malog hodnika i starih Hazimovih cipela Seida obuze osjećaj neizmjerne tuge i sjete. U jednom trenutku je čak razmišljao o tome kako će reagovati ako nešto ružno zatekne u sobi. Plašio se tog trenutka i opirao se ružnim mislima u istom. Odjednom se začuo kašalj.

Seid se trznu i uđe u malu sobu. Na dvosjedu je ležao Hazim, blijedog lica, sklupčan kao malo dijete. Seid čučnu te mu doda čašu s vodom.

” Oči su mu bile potpuno sive”- poslije je Seid pričao Muzaferu.

Hazim ga je pogledao ali nikakve reakcije nije bilo. Jastuk je bio posve mokar kao i Hazimova kosa.

” Sano, Saaa- noo”

” Hazime bolan, šta ti bi? Da zovem hitnu, ha?”- govorio je Seid.

”Kakva sad Sana? Ko ti je to Hazime?”

” Sano, Saa-no, moja Sano”

” Ama bolan nije Sana, Seid je, Seid. Zar me ne prepoznaješ?”

Seid ga je protresao rukama u nadi da će se trgnuti iz očitog delirijuma. Samo ga je jednom uspio pogledati i baš u trenutku kada se Seidu činilo da dolazi sebi konačno, Hazim izgovori Seidovo ime i izgubi svijest.

 ***

Kako mu je pri ruci bio bokal vode, Seid  pokvasi ruke te pokuša da rashladi Hazima u nadi da će ga to osvijestiti. Nakon što je uvidio da ni voda ne pomaže, u panici, Seid otrča do telefona i podiže slušalicu. Telefon je bio isključen. Tupi muk je isijavao iz telefonske slušalice. Čak ni onog dosadnog ”tuu-tuu” nije bilo. Seid je razmišljao smije li ostaviti Hazima u takvom stanju na par minuta, jer je morao otići do komšinice da se posluži telefonom. Ostavljajući ulazna vrata otvorena, Seid je izašao i već sada snažno lupao na vrata komšinice. Ubrzo se začuo glas: ”A velahavle, eto me! Ko li to sad toliko lupa na vrata?”- vikala je komšinica.

Kada je otvorila vrata ugledala je nepoznatog čovjeka blijedog lica, koji je stajao u čarapama ispred njenog stana. Za trenutak je zastala, pa upitala.

” Ko ste vi? Što trebate i zašto lupate?”

”Hazim je loše, ja sam mu prijatelj s pijace, telefon mu ne radi, one ne dolazi sebi… Je li mogu od vas pozvati hitnu?”

S čuđenjem na licu, komšinica klimnu glavom te odobri Seidu da se posluži telefonom.  Hitro je razgledao po sobi, te ugledao stari zeleni telefon. Munjevitom brzinom je okrenuo ta tri nesretna broja. Ni sam još uvijek nije bio siguran šta je tačno rekao operateru, ali su bolničari brzo stigli na Hazimovu adresu. Komšinica i Seid su sjedili u Hazimovom stanu dok su ga bolničari pokušavali osvijestiti.

” Visoka temperatura, dehidrirao, treba infuzija…”- govorio je visoki, mršavi bolničar.

” Neka donesu nosila. Ne možemo ovdje ništa…”- rekla je glavna doktorica iz vizite.

Seid i komšinica su se nijemo zgledali dok su posmatrali bolničare kako jedan za drugim izlaze i ulaze u stan. Nakon što su Hazima podigli na nosila, jedan od bolničara upita.

”Jeste li mu vi rodbina? Mislio sam da neko krene zajedno s njim… Ah da, trebati će nam i njegova knjižica…”

Seid ustade, te tiho reče.

”Koliko ja znam, on nema nikog’ svog, ali ja sam mu prijatelj, mogu li ja poći s njim?”

”Možete naravno, samo požurite i nađite tu knjižicu”- odbrusi mršavi bolničar, te požuri prema vratima stana.

Seid nikad nije bio u Hazimovom stanu, pa nije znao gdje što stoji. Pokušao je pretražiti ladice, ali tu osim lične, starog sata i novčanika ništa drugo nije ni našao. Odlučio je poći za Hazimom u bolnicu a potražiti knjižicu kasnije.

Na putu do bolnice Hazim je polako dolazio sebi ali je samo nastavio kako ga je Seid zatekao. Sa pola snage je izvikivao Sanino ime i buncao, dok su bolničari skakali oko njega u pokušaju da ga smire. Uspjeli su mu dati nešto za smirenje što je na Hazimovom licu izmamilo smiješak. Nakon toga je samo povremeno otvarao oči te ponovno tonuo u san i još više buncao. Talas mira ga je prekrio i osjetio se ponovo sretnim.

 

”Sano, je’l ti znaš koliko ja tebe volim?”- govorio je Hazim dok je hitro koračao iza Sane tog popodneva. Njen kaput se njihao tamo-amo uz zveket potpetica. Uz nestašan osmjeh na licu se ponekad okretala te hitrim korakom nastavljala ispred njega. Smijala se glasno i kao dijete kada bi je Hazim stigao te obgrlio rukama i upitao:

”A Sano? Što bježiš? To me ne voliš?”

Jedva dolazeći do daha od iskrenog dječjeg smijeha, uspijeva da mu odgovori pomalo ljutito i nestašno.

” Jok, eto ti mene voliš.”

” Idemo na naše mjesto?”

” Naravno.”

Slika poče da blijedi, a njena ruka iskliznu iz njegove. Ispruženih ruku, Sanu, kao da je nešto odvlačilo sve dalje od njega.

” Sano!”- začuo se ponovni krik dok su ga iznosili iz vozila hitne pomoći.

”Ah, eto ga opet”- promrmlja mršavi bolničar.

”Neka dedo, nemoj se ti meni sikirat’. Naći ćemo mi nju, samo se ti smiri.”- uvjeravao ga je drugi.

***

Seid je ostao ispred vrata odjela za hitne slučajeve. Skupilo se Seidu što ga je morao gledati onakvog, pa je sjeo i zapalio cigaru. Sati su prolazili, a Seid je sjedio na klupi ispred bolnice. Već je odavno bila noć te je postajalo sve hladnije. Seid je odlučio da pričeka na vijesti o Hazimu unutra. Nakon nekoliko trenutaka Seid je ugledao doktora kako mu se približava. Doktor ga je obavijestio kako Hazim ima jaku upalu pluća, da je iscrpljen i da mora ostati u bolnici na liječenju. Spomenuo je i to da je za ležanje u bolnici potrebna zdravstvena knjižica.

” Ja stvarno ne znam gdje je ta knjižica, posl’o sam komšinicu da je potraži, ali ni ona nije ništa našla. Evo sad me prije jedno pet minuta zvala…”- pravdao se Seid doktoru.

” Onda ćemo ovako gospodine Seid. Hazim može ostati večeras u bolnici ali već za slijedeću noć ili morate platiti ili morate naći zdravstvenu knjižicu. Nema vam druge.”

” Dobro hvala doktore, nego hoće li Hazimu biti bolje?”

” Upala se da sanirati, ali mene više zabrinjava njegovo psihičko stanje. Znate, gospodine Seid, on kao da je u nekom delirijumu, jer te njegove epizode buncanja su možda i od groznice, ali eto pratiti ćemo ga pa ćemo blagovremeno postaviti dijagnozu. Nadamo se da će se oporaviti, nego možete li mi reći, da li vi poznajete tu gospođu, ermm kako se ono zove, ah da, gospođu Sanu koju Hazim tako često doziva? I naravno, možete li je pozvati da dođe, možda bi to koristilo vašem prijatelju…”

” Vjerujte da meni nikad nije ni spomenuo nikakvu Sanu, a ja ne poznajem nikoga ko se tako zove. Koliko znam Hazim nema rodbine, roditelji su mu umrli, on je sin jedinac, nije se nikada ženio…”

” Pa dobro, pričekati ćemo jutro. Nadati se moramo da će Hazim biti bolje. Vi možete sada ući da ga vidite ako želite.”

Seid se zahvalio doktoru i ušao u sobu gdje je Hazim sada nepomično ležao.

 

Naida Muratović

Fotografija: Jim Marshall

Advertisements