Pretraži

Magazin za književnost i umjetnost // Journal for literature and arts

Oznaka

sarajevo

Kongres ili o jednom zaboravljenom bendu

Koliko pjevača ili bendova ostavi traga s malim opusom, godinama nakon što prestanu s radom? Recimo, s jednim albumom? Jako malo, čini se. U svjetskim razmjerama može se govoriti o Derek and the Dominoes, The La’s, Lauryn Hill i drugim, manje poznatim imenima. U ex-yu, vjerojatno će vam prvi na pamet pasti Šarlo akrobata. Nastavi čitati “Kongres ili o jednom zaboravljenom bendu”

Oglasi

[Razgovor] Dubravka Ugrešić

„Čovjek može voljeti i guščju paštetu ali se ne mora zbog toga upoznati s guskom“ rekla je Dubravka Ugrešić gostujući na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, objasnivši poziciju književnika/ca na literarnim okupljanjima. Nastavi čitati “[Razgovor] Dubravka Ugrešić”

Vilsonovo

Nastavi čitati “Vilsonovo”

Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Nastavi čitati “Andrić u Mostaru”

How Sarajevo shaped me: forgiveness, poetry and the holy month

Ramadan has just begun this year—a time of restraint and self-reflection, a time where I intentionally build moments to return to myself amid the everyday chaos of living. Four years ago I was living in Sarajevo; my last month in the city coincided with the holy month. As a Muslim woman who grew up in America, I had never experienced this month with people who knew or celebrated Ramadan. Nastavi čitati “How Sarajevo shaped me: forgiveness, poetry and the holy month”

Idite drugdje

 

Pjesma „Ostajte ovdje“ bosanskohercegovačkog književnika srpske nacionalnosti Alekse Šantića, prvi put je objavljena na početnoj stranici prvog broja časopisa „Zora“ (april 1896) koji su pokrenuli književnici Šantić, Ćorović, Dučić i Šola. Pjesma je bila upućena građanima Bosne (pod austrijskom okupacijom) koji su je napuštali tražeći sreću i slobodu drugdje. Nastavi čitati “Idite drugdje”

The Cow in the Bathroom

It’s a while since I realised there’s a test—a virtual checklist—for being a Sarajevan. I’m not a Sarajevan yet and may never check all the items on the list. Still, I know a few.

Do you keep live chickens out of the apartment? Nastavi čitati “The Cow in the Bathroom”

A Scottish Girl in Sarajevo

Sarajevo meant a lot to me, means a lot to me still, my time there has shaped me, in fact. Everything I took for granted, every dream I was realizing; all painful laborious struggles. The warmth of every hearth I was drawn beside, every silently proffered plate of food; a realization of some eternal purities. Nastavi čitati “A Scottish Girl in Sarajevo”

Najava: Časopis ‘Poezija’

Odlične vijesti odmah na početku 2016. godine:  regija će uskoro biti bogatija za još jednu književnu platformu, časopis Poezija na čiji se prvi natječaj prijavilo tristotinjak mladih pjesnika.

Nastavi čitati “Najava: Časopis ‘Poezija’”

Promjene

Ch-ch-changes

#onokad počneš pisati ‘David’ u tražilicu na jutjubu i prvo ti izbaci Guettu.

Armagedon nemre doć dovoljno brzo.

Veli Muž da je cendranje ovog tipa nepogrešiv pokazatelj da je neko ostaril. ‘Muzika je bila puno bolja u moje vrijeme.’ Veli još i da je muzika iz ‘mojeg vremena’ jednako sranje ko ova današnja. Samo kaj ja to navodno ne kužim jer su takve ‘muzike’ namijenjene bedastim tinejđerima kojima se svašta more uvaliti, a ni sad nemrem bit objektivna jer se mi je to razdoblje prekriveno nostalgičnom magluštinom. Nastavi čitati “Promjene”

Hazim IX

17. juli 1968.

 

Skoro je tri mjeseca prošlo a od Hazima nema nikakvog odgovora. Čak i nakon svega što sam mu u tom pismu napisala, on se nije javio.  Danima sam se pitala da  li je kakvo pismo stiglo u Sarajevo ali sam vjerovala da će mi gazdarica javiti ako bilo kakvo pismo stigne za mene. Nastavi čitati “Hazim IX”

The Ice Cream Orchard

When I was growing up in the hilly mahalas of Sarajevo, ice cream was a rare commodity. The tiny shop down the street offered only basic foodstuffs because the greasy owner thought something like ice cream wouldn’t sell. Our mothers would make us cakes from scratch when there was sugar to be bought. But I wanted no homemade cake. I wanted ice cream. Nastavi čitati “The Ice Cream Orchard”

Dan od Poezije u Sarajevu

Ovog 29.10. smo mi spisateljice i pjesnikinje iz Sarajevo Writers’ Workshop-a pozvane da učestvujemo u 54. Sarajevskim danima poezije. Nastavi čitati “Dan od Poezije u Sarajevu”

Authentic Voices Loosely Connected

I first met Matea Šimić in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, in 2012. That fall I launched the Sarajevo Writers’ Workshop, a group of poets and prose writers working in Bosnian/Croatian/Serbian and English. Nastavi čitati “Authentic Voices Loosely Connected”

Hazim (VI)

Dan nije bio povoljan za kupovinu. Iznenadna hladnoća u aprilu je sprječavala kupce da raspoloženi, zajedno sa cvrkutom ptica, dođu na pijacu po svježe povrće. To za simpatičnog zelenara Muzafera nije bilo dobro. Ali ionako je bio previše zabrinut da se bezbrižno osmjehuje Nastavi čitati “Hazim (VI)”

Koverta

Rasim je kucao na vrata svoga komšije Asima već skoro deset minuta. Bio je uporan. Pretpostavljao je da spava, tek je deset ujutro, a on je… pa eto. On je – on. Ovisnik. Probisvijet.

No, Rasim ne odustaje. Promrzao, samo u gornjem dijelu pidžame i farmerkama, usred januara, Nastavi čitati “Koverta”

Admiral Mahić, 3 pjesme

U spomen nedavno preminulom pjesniku Admiralu Mahiću 

 

OBNAVLJANJE

Nigdje me nema.

Negdje sam nestao na putu k sebi. Nastavi čitati “Admiral Mahić, 3 pjesme”

Pitanja

”Ej… ej…”
Na izlazu iz prolaza pored parka, naziru se dvije siluete. Jedna sjedi na pločniku, šara po njemu mokrom kredom, druga usporava i skida kapuljaču od pamučne majice, pokušavajući ju ocijediti od kiše.
”Ej, da te pitam”, mala silueta je malo izdigla vrat. ”Jesi ti muško ili žensko?”
”Molim?!”  visoka silueta otresla je mokru, kratku plavu kosu i prestala na trenutak čistiti blatnjave čizme.
”Jesi ti čiko ili teta”, ponovi mala silueta, nešto tišim i znatno višim, curičastim glasom.
”Znaš šta…”, stajala je neko vrijeme gledajući dijete, zatim se opet sagela čistiti čizme, ”nije to lijepo pitati.”
”A što? Mene to stalno pitaju”, odvrati klinac, opet nešto dubljim glasom, u mraku prolaza zacakliše mu se bijeli zubi.
”Nije lijepo rugati se ljudima zbog toga kako izgledaju.” 
”Meni se sviđa kako ti izgledaš”, dječak je podigao kapu s čela, i s njome gutu guste crne kose.
Visoka djevojka je uzdahnula, izvadila iz ruksaka jaknu, stavila na glavu, i izišla iz prolaza na pljušteću kišu.  Vratila se za pola minute.
”Aaa, ajde bolje ovdje sa mnom nego na toj kiši, jes’ normalna ti, oćeš da upalu pluća dobiješ pa d’ umreš, luda si, majke mi. Dođi ovdje kod mene, mogu u dlan da ti gledam, a možemo i bezveze malo da pričamo”, opet je podigao kapu, ovaj put gurajući pramenove s lica iza ušiju. Lice mu je bilo ozareno osmijehom.
Djevojka je uzdahnula i sjela na drugi kraj izlaza iz prolaza. Skinula se u majicu, podigla koljena i na njih naslonila lice.
”Znači ipak si djevojka. Je li imaš kuću? Je li imaš muža?”
”A hoćeš ti nešto da pojedeš, je li?  Imam sendvič. Je li imaš nekog starijeg ili si sam?” Nervoza u njenom glasu bila je glasnija nego što je namjeravala.
”Sestro i ti imaš puno pitanja, vidiš, nije da samo ja idem i pitam ljude razna neka pitanja…Priznaj da ne znaš jesam li muško ili žensko, hajd priznaj!”
”Evo ti, ajde pojedi…”,  pružila mu je vrećicu sa sendvičem, prsti su joj bili crveni i upaljeni od kiše i hladnoće. ”Koliko imaš godina?”
”Ooo, sestro opet pitanja, vidiš koliko pitanja imaš”,  kesio se dečko, smijao glasom koji je jako mutirao, kao frula, dok je otvarao kesu sa sendvičem, kojeg je pomirisao prije nego što je zagrizao. ”Pitaju me jesam li muško ili žensko, zar se ne vidi sestro, da sam muško, gle, gle, pogledaj”, spustio je sendvič u krilo, zavrnuo rukav i napeo mišku. ”Pogledaj ti to, pa daa”, glas mu je postao dubok, mrve su mu frcale iz usta.
Djevojka je uzdahnula i okrenula glavu, nasmiješila se iza kratkih plavih pramenova.
”A tvoji gdje su? Starci? Jesi ti bajkerica neka ili škole završavaš?”
”Ti baš hoćeš da pričaš?”
”A sestro šta bi’ drugo radili? Mislim, mogu ja da šutim, al’ šteta je da šutimo, dosadno je…”
” Ja volim putovati, nisam bajkerica. Roditelji, ne znam gdje su. ”
” Ni tebe tvoji ne vole? Ni mene moji, nisu ni skontali da sam otišao, to jest ja mislim da nisu skontali da me nema’‘, glas mu se opet izvio u visoki, zabio je zube u sendvič.
”Vole me. Ali im se ne sviđam.”  Djevojka je izvadila bocu vode izz torbe i ispila pola.
” To si dobro rekla, aj baš si to dobro rekla, ne sviđam se ni ja svojim. Ma ne sviđam se nikome, al’ kontam da će vidjeti kad se sredim malo, svi će vidjeti, kontaš, nisam ja tako loš, i u školu sam išao godinu dana… A zašto tebe dira kad te pitaju jesi li muško ili žensko? Mene dira, sad ti rekoh, dira me pravo, ali ja njima pokažem ovo, ili viknem za njima, ja njih isto svašta pitam. Najviše volim da ih pitam “KO TI DADE VOZAČKU!”.  Ne znaju brate da voze, uvijek me umalo zgaze.”
”Ne smeta me, samo me nervira. To su ljudi kojma nije dobro, koji su ljuti i nesretni, dosadno im je i zbog toga su bijesni, pa onda ismijavaju druge ljude. ”
”Mnogo si ti pametna za bajkericu i za žensku, još plavku.” 
”Ajde šuti i jedi.”
Dečko se bezglasno nasmijao usta punih kruha, i uperio prstom u djevojku, rugajući se.
”Mene svašta pitaju, jesam li curica ili dječak, gdje mi je gazda, ko me ovdje doveo, mislim li ja tu spavat, od koga sam ukr’o ove cipele, i psuju mi mater cigansku. A babo mi je bio Cigan, mama ne znam šta je bila.”
”I šta im ti kažeš?”
”Ako ne kažem “ko ti dade vozačku”, ne kažem ništa ili ih pljunem.  Al kad kažem “ko ti dade vozačku”, osjećam se najbolje. Ljudi to kažu često.” 
”Reci im sljedeći put da su to tvoje privatne stvari. I nemoj više pitati ljude jesu li muško ili žensko. ”
”PRIVATNE STVARI, sestro, to zvuči k’o ozbiljne neke stvari, to ću da im kažem. I neću majke mi nikog pitat je li muško ili žensko, sjetiću se tebe i neću majke mi pitati…”
Djevojka je pokupila mokru jaknu, bocu vode i mokre papirnate maramice s pločnika, i nagurala u kesu u ruksaku.  Kiša je stala, tanki su potočići tekli cestom i dalje.
”Ja idem, čuvaj se mali, i ne daj na sebe.”
”Kunem se, ne dam na sebe, ajde čuvaj se i nemoj vozit bajk brzo da ne opizdiš u avtobus!”
”Neću.”
Predvečer, dugo nakon što je kiša stala, dječak je još uvijek sjedio tu. Stariji je gospodin oko sedam sati uvečer došao do novog crvenog Golfa, parkiranog na travi pored ulaza u prolaz.
”Šta je mala, šta gledaš?” 
”Ništa, čiko.” 
”Ko li je tebe mala ovdje doveo, za koga li ti prosiš… naprosite vi više nego što ja zaradim dnevnice.” 
”Ja sam muško, čiko. I to su moje PRIVATNE STVARI, i ne možete to da me pitate jer to nije pristojno, vi ste bijesni i dosadno vam je.” 
”Ma mrš, mater ti cigansku”, uzrujani je debeli gospodin, do krvi izbrijanog lica, ušao u svoj automobil, i uz dosta buke se odvezao, ostavljajući na travnjaku duboki trag guma.
Dječak je u sekundi skočio s pločnika, potrčao za autom i viknuo, glasom izvijajućim poput melodije na fruli: ”MA KO TI DADE VOZAČKU!?!”
Dijala Hasanbegović
Fotografija: Jim Marshall

Hazim (III)

Iza tih vrata, Hazim je ležao na svom dvosjedu, još uvijek u bunilu. Ovo bio već treći dan kako je bio bolestan ali i prvi otkako se nije mogao natjerati da ustane. Bokal s vodom i čaša napola prazna su stajali na stolu uz dvosjed. Iako vidno budan, Hazim nije bio pri sebi. Samo je poluglasno ponavljao: ” Sano, Sano, Sano…” Nastavi čitati “Hazim (III)”

Hazim (I)

Obukao je stare patike i ponio sa sobom stari kofer. Na putu od stana zastade jednom, te pogleda u prozore. Čisto onako iz navike. Nije sad da ga je neko gledao sa njega. Nego eto tako, samo iz navike. Okrenu se na desnoj nozi i nastavi hodati. Napolju je bilo lijepo vrijeme. Cvrkut ptica i sve to. Nije volio baš da mnogo razmišlja ali ni da objašnjava stvari oko sebe. Eto šta je on tu mogao, pa priroda se ionako sama budila a i proljeće sa njim ili bez njega bi ionako stiglo. Nastavi čitati “Hazim (I)”

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑