Pjesma „Ostajte ovdje“ bosanskohercegovačkog književnika srpske nacionalnosti Alekse Šantića, prvi put je objavljena na početnoj stranici prvog broja časopisa „Zora“ (april 1896) koji su pokrenuli književnici Šantić, Ćorović, Dučić i Šola. Pjesma je bila upućena građanima Bosne (pod austrijskom okupacijom) koji su je napuštali tražeći sreću i slobodu drugdje. Dakle, Šantić se bavio trenutnim problemima u društvu i djelovanjem u časopisu „Zora“ imao za cilj oblikovati društvo, ukazati im na probleme, prikazati svoje mišljenje o određenim dešavanjima. Kakvu bi pjesmu danas jedan književnik od 28 godina napisao za časopis koji pokreće?

Aleks Šamtić je pjesnik iz Mostara. Rođen je 1987, te je imao svega pet godina kada se raspala Jugoslavija. Šamtić se u toku svog osnovnog školovanja iskazao kao izrazito talentirana individua, te je dobio priliku da svoje srednjoškolske i fakultetske dane provede van nacionalističkih balkanskih ideologija. Srednju školu je završio u Trstu, a filozofski fakultet u Ljubljani.

Mladi Aleks po povratku u BiH, svjestan loše situacije u društvu sa nekoliko svojih prijatelja književnika osnovao je organizaciju „Slobodna zora.“, napisao projekt, te dobio grant za svoj magazin za književnost, kulturu i društvenu kritiku (van utjecaja državnih ideologija). Nakon toga Šamtić je odlučio da za prvi broj svog magazina napiše pjesmu satiričnog karaktera, ali prije uvrštavanja u magazin odlučio je objaviti je na društvenim mrežama. Tekst pjesme ide:

Idite drugdje

Idite drugdje!…Sunce tuđeg neba,
Grijat će vas kô što ovo grije;
Fin’ su tamo zalogaji hljeba
Gdje štela nema i gdje brata nije.

Od svoje majke tko će naći bolju?!
Al’ majka vaša zemlja nije ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su leši zlobe posijani.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit’ znaše,
U ovoj zemlji ne ostajte i vi,
I za nju ne dajte kap krvi vaše.

Kô behar grana, kad proljetna krila
Zasu je lisje i plodovi sočni,
Bez vas bi majka domovina bila;
Jer majka ne plače pred svojim čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Idite od nje ka naručju sveta;
Živite zato da možete živjeti
Na polju sreće gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako ugnjeta i blati,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su tuđi i krševi goli
No cvjetna polja kud se domać kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku reže –
U tuđem svijetu za vas cvjeće cvjeta;
U ove krše sve vas, sve vas laže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Idite drugdje!…Sunce tuđeg neba,
Grijat će vas kô što ovo grije;
Fin’ su tamo zalogaji hljeba
Gdje štela nema i gdje brata nije…

Šta je pjesnik želio da kaže? Kako je okolina prihvatila i tumačila ovu satiru? Da li jedna ovakva pjesma ikada mogla da uđe u školske čitanke? Da li će je i nakon stotinu godina pjevati djeca na raznim nacionalističkim skupovima i obljetnicama zamaskiranim pod imenom domoljublja?

Za pjesmu je ubrzo saznao čitav kulturni milje koji je imao priliku da sretne Šamtića na raznim književnim susretima. Bile su to njegove kolege književnici, radnici u svijetu kulture, žurnalisti, politički aktivna omladina. Za njih Aleks Šamtić. je tom pjesmom dokazao da je „strani plaćenik“, „dijete kojem je zapad isprao mozak“, „onaj koji ruši autonomiju naše domovine“.

Da pjesmu ubrzo nakon toga nije obrisao vjerojatno bi se već uključile i vjerske zajednice sa svojim fetvama. Cilj navedenih je očit, oni ne daju svoje stado i nitko ne može i ne smije da prorjeđuje njihovo stado niti da se infiltrira. Aleks je upravo taj, živi u „hrvatskom“ dijelu BiH, izjašnjava se kao Bosanac i Hercegovac, srpskih korijena.

Mladić je na cijelu ovu nedoumicu odgovorio sa tekstom:

„Trebalo bi da idu svi oni koji misle da je bitno voljeti domovinu i ništa ne raditi kako bi joj bilo bolje. Trebalo bi da idu oni koji misle da pripadništvom stadu moraju glasati za svoga čobana a da ne pogledaju kakvih sve čobana ima, te da li bi možda neki čoban pravedno vodio njihovo i druga stada. Svojim odlaskom, takvi ljubi bi više pomogli svojoj domovini jer negdje drugdje bi ili postali učeni ljudi ili kap primitivnog u moru kulture. Ja sam za, da se ovdje ostaje, pod uvjetom da se svako od nas trudi praviti promjenu.

Ja samo želim domovinu gdje štela nema, gdje ljudi neće ponovno leše zlobe posijati, i neće morati dati ni kap krv i ratovati za tuđe ideale. U toj domovini ne bi bili bitni ni Ime ni jezik, bratstvo, ni krv sveta. Svi bi se voditi postulatom živite zato da možete živjeti gdje bi bilo bitno širiti ljubav ka znanju, dobru i lijepom, jer to su istinski vrijedni ideali. Tada bi domovinu kô behar granu zasulo lisje i plodovi sočni.“

Pitanje da li će ova pjesma biti uvrštena u novi omladinski magazin za književnost, kulturu i društvenu kritiku ostaje otvoreno, kao i pitanja hoće li Šamtić na kraju pokrenuti magazin ili će ipak poslušati svoj savjet i zaputiti se drugdje.

 

Arman Fatić rođen u Sarajevu 13.08.1992 . Student je južnoslavenske  književnosti i filozofije. Osnivač umjetničke kolonije Samus. Autor nekoliko objavljenih tekstova iz oblasti filma i književnosti.

Fotografija: unefunge

 

Oglasi