17. juli 1968.

 

Skoro je tri mjeseca prošlo a od Hazima nema nikakvog odgovora. Čak i nakon svega što sam mu u tom pismu napisala, on se nije javio.  Danima sam se pitala da  li je kakvo pismo stiglo u Sarajevo ali sam vjerovala da će mi gazdarica javiti ako bilo kakvo pismo stigne za mene.

Na polasku u Tuzlu sam je zamolila da mi proslijedi poštu. Kad sam tek došla  u Tuzlu, morala sam se suočiti sa činjenicom da ću se najvjerojatnije sama morati spremati na sve ono što me čeka. Majka i nana su me prigrlile i one su moja podrška. Majci je teško bilo što se na neki način ta sudbina ponovila na mom primjeru. Jedino što je ona ipak imala tu satisfakciju da sam se ja rodila dok su moji roditelji još uvijek bili u braku. Prvih nekoliko dana u Tuzli sam samo plakala. Majka i nana su bile neutješne jer nisam htjela ni jesti. Nisam mogla shvatiti da se neko kakav je moj Hazim može oglušiti na ono što sam mu napisala u prvom pismu prije nego što sam izrevoltirana napisala i drugo pismo i rekla mu sve što mi stoji  na duši. Danima sam ispitivala tu svoju ishitrenu odluku i prekoravala sebe što sam se u drugom pismu zauvijek oprostila od njega. Bilo je dana kad bih se budila sa nekim osjećajem olakšanja. Mislila sam da ja to mogu sama, naravno sa nanom i majkom i da je puno žena uspjelo u tome. Hrabrila me činjenica kako nisam bila jedina. Nisam jedina.

Te dvije riječi su postale moja mantra. Znala sam se uhvatiti kako bjesomučno ponavljam te  riječi. To mi je davalo neku snagu. Bilo je dana kada uopšte nisam ustajala iz kreveta. Da budem iskrena, takvih dana je bilo mnogo više nego što si želim priznati. Nisam htjela da idem kroz ovaj život sama. Nisam htjela da se sama borim. Mnogo vremena provodim u razgovoru sa majkom. Pokušavam naći razlog za Hazimovo ponašanje, a kada se naljutim, ne želim ni da ga opravdavam niti da izmišljam razloge. Nije se javio. Nije mi poslao pismo. Ne raspituje se. Bog zna šta se to sa mnom sve moglo desiti. Dobro sam postupila. U posveti mu stoji datum drugog pisma i nekoliko riječi. Napisala sam mu samo ovo:

 

‘’ Nikad više na starom mjestu, ni u 5. Zaboravi…’’

 

Tom posvetom sam sama sebi srce iščupala. Ima dana kada se kajem što sam mu išta i posala. A onda ima i dana kad znam da sam ispravno postupila. Puno je vremena prošlo da mi se ne javi. Ne voli on mene više. Zaboravio je sve što smo imali. Prodao se za posao i za karijeru. Neka njega tamo gdje mu je bolje. Ne pada mi na pamet da ga molim da dođe. Svako ko ima imalo savjesti bi se prvim vozom vratio. On to nažalost, nije učinio. Danas ovo pišem i vidim kako ta moja ljubav prema njemu lagano blijedi. Učim se da živim i provodim dane bez da na njega pomislim. Iako sam rekla da moja ljubav prema njemu blijedi, ja znam da to iz mene priča ljutnja i bijes. Beskrajno sam tužna. Toliko toga smo mogli zajedno. Ni sanjala nisam da ću ikada ovo izgovoriti a kamoli pisati u dnevnik. Voljela bih kad bi se samo mogla prestati nadati da će ipak neko pismo stići…

Sana

 

***

 

Seidu je vožnja do bolnice trajala kao vječnost. Muzafer je šutio. Sandra je šutila.

 

‘’ Tišina je uvijek najgora’’- mislio je u sebi Seid.

 

Iznutra ga je izjedao osjećaj da će možda večeras izgubiti svog prijatelja. Ipak se on najviše s njim družio. On je ionako imao samo njega i Muzafera. Sad se taj svijet ruši. Borio se sa mišlju kako da se vrati svom poslu kad će ga sve podsjećati na Hazima. Po izlasku iz auta, Seid nije osjećao noge. Stao je na trenutak i uputio pogled prema prozoru Hazimove bolničke sobe. Zamišljao je sebe kako sjedi pored Hazimovog kreveta i  prati kapljice na staklu. U sebi je htio da vrijeme stane i da može bar na još nekoliko dana biti pored Hazima. Mislio je o tome kako ga ni monotona putanja kapljica na prozorskom staklu ne bi uspjela uspavati. Užasavao se od pomisli da je možda ova noć posljednja za njegovog dobrog druga.

 

Muzafer ga povuče za rukav jakne.

 

‘’ Seide, hajde, jesi dobro?’’- upita on.

‘’ Evo idem, idem. Dobro sam.”

 

Sve troje su preskakali po dvije ili tri stepenice da što prije dođu do Hazimove sobe. Bez daha, stigli su na sprat. Seid se okrenuo i očima išaretio da će on prvi ući. Sandra i Muzafer će pričekati.

 

Hazim je nepomično ležao na bolničkom krevetu. Oči su mu bile zatvorene. Seid je osjećao kako mu cijelo tijelo podrhtava. Mislio je da su zakasnili.

 

‘’ Gospodine Seide’’- rekao je doktor Ozren.

‘’ R-r-recite, prepali ste me…’’

‘’ Najbolje je da izađemo da vam sve ispričam.’’

 

Muzafer i Sandra su zbunjeno gledali kako Seid ulazi, poslije njega doktor Ozren a sada su obojica izlazili iz Hazimove sobe. Doktor je pokazao rukom na stolice u  hodniku. Svi su sjeli na stolice kao po naredbi i zbunjeno gledali u doktora.

 

‘’ Jako mi je teško što vam moram saopćiti da je infekcija pluća prerasla u akutni edem pluća. Da je kojim slučajem ranije počeo s liječenjem, prije nego što se onesvijestio u svom stanu, možda bi mogli uz usmjerenu terapiju i spriječiti ovo što se nažalost sada desilo.’’

‘’Čekajte doktore, meni ništa nije jasno, šta je edem pluća? Kako sad ne možemo ništa učiniti?’’- upitao je Muzafer.

 

‘’ Pa edem pluća je nakupljanje vode u plućima,odnosno višak tečnosti u istim.’’- odgovorio je doktor.

 

‘’ Pa i to možemo liječiti, je li tako doktore?’’- upita Seid.

 

‘’ Nažalost kod Hazima se radi o edemu koji se razvio naglo i pokušali smo sa terapijom, kiseonikom ali se kod Hazima, nažalost, situacija ne popravlja. Pozvao sam vas da neko od njegovih prijatelja bude uz njega tokom noći. Svakako ćemo nastaviti sa lijekovima ali uzimajući u obzir da je oslabio tokom ovih nekoliko dana jer nije mogao da jede i s obzirom na to da temperaturu ne možemo skinuti, plašim se da neće izdržati. Da je barem došao ranije…’’

 

Seid je uplakanih očiju gledao u doktora Ozrena i spustio ruku na njegovo rame. Obrisao je suze lijevom rukom i spustio pogled. Muzafer se okrenuo jer ga je bilo stid plakati pred gospođicom Sandrom. Ona se okrenula za njim i pružila mu ruke u zagrljaj.

 

‘’ De nemoj ti Muzafere plakat… doktore vama hvala na svemu. Nama je teško… Mislili smo da smo sve prevazišli, da će se oporaviti, ja sam barem mislio doći ću mu sutra a on će već bit’onaj stari, da će se šalit’… Teško nam je. Zar nema nade doktore da se on oporavi?’’

 

Seidovo pitanje prekide čudan zvuk koji je dopirao iz Hazimove sobe. Doktor je naglo otvorio vrata i vidio kako se Hazim bori za zrak. Doktor je dozivao dežurnu sestru. Moglo se čuti kako drvene pete bolničkih klompi odzvanjaju hodnikom. Brzo je zatvorila vrata bolničke sobe. Sandra, Muzafer i Seid su ostali da gledaju u zatvorena vrata dok su zvukovi gušenja postajali sve intenzivniji. Seid je pokrio uši rukama dok su se suze slijevale niz lice. Sandra je pokušavala da ih obojicu umiri.

 

Zvuk gušenja i kuckanje medicinskih alata je prestalo. Medicinska sestra je otvorila vrata bolničke sobe i razvukla usne u blagi osmjeh i prozborila jedno tiho ‘’dobro je’’ i opet zatvorila vrata. Nekoliko trenutaka poslije izašao je i doktor Ozren.

 

‘’ Doktore dragi, kako je Hazim?’’- pitao je uplakani Seid.

 

‘’ Dobro je zasad. Ovo je drugi put kako se počeo gušiti od tekućine pa smo ga morali intubirati. Prije sat vremena smo pokušali sa oksigenacijom, dali smo mu kisik i pokušali uspraviti u sjedeći položaj ali je ubrzo nakon toga izgubio svijest. Pratiti ćemo njegovo stanje a vi možete ulaziti jedno po jedno da ga vidite. Znate da ne može pričati pa budite pažljivi. Najbolje da ni vi ne pričate. Trenutno je svjestan ali je još uvijek u istom stanju kao i onog dana kada smo ga primili u bolnicu. Nikada nije prestao buncati od visoke temperature. Sestra će isto ući da provjeri temperaturu jer smo mu dali injekciju za snižavanje, pa se nadamo da će ovaj put i uspjeti. Brzo sam sa vama. Izvinite, moram obići još jednog pacijenta…’’

 

Seid je otvorio vrata i ušao u Hazimovu sobu, a Sandra i Muzafer su čekali ispred. Hazim je bio budan. Seid se trudio da Hazim ne primijeti da je plakao. Seid se nasmijao svom drugu i sjeo  na stolicu pored kreveta. Uzeo mu je ruku i klimao glavom kao da govori da će sve biti dobro. Hazimov pogled je bio potpuno prazan. Seidu se činilo kao da je ljut na njega.Gledao ga je čudno i dugo. Seid je mislio da se Hazim ljuti na njega jer ga nije našao na vrijeme i možda što ga nije tražio kad je vidio da ga nema na pijaci. Dok su te misli morile Seida, Hazimove oči kao da su se smijale. Nije imao snage da usne razvuče u smiješak ali su mu se oči smijale. Hazim je polako spustio pogled pa opet pogledao u Seida i nejako stisnuo ruku.

 

‘’ Ih, ih, ma znam ja bit’ ćeš ti meni k’o pišta, znam ja to…je l’ tako Hazime? Hajd’ ti meni sad odmori, šta bolan, ne može ti ništa bit’, ja ću bit’ kraj tebe’’- tiho je rekao Seid.

Hazim je polako sklopio oči. Seid je pratio da li pravilno diše. Činilo mu se kako ni on sam nije udisao dok Hazim ne udahne.

 

Muzafer i Sandra su sjedili u hodniku ispred sobe i čekali da ih Seid pozove unutra. Seid je izašao na trenutak i pozvao Muzafera da uđe.

 

‘’ Samo polako, taman je zasp’o.’’- reće Seid.

 

‘’Hoću ne brini se.’’- tiho je rekao uplakani Muzafer.

 

Obojica su sada sjedili pored Hazimovog kreveta i šutili.

 

***

 

  1.  juli 1968.

 

Dragi moj Dino,

 

Pišem tebi jer nemam kome drugom, Sana mi se ne javlja, nije mi odgovorila na pisma, meni se zadnje pismo vratilo što sam joj poslao, ne znam šta da radim. Hajde molim te otiđi do njenog stana i vidi gdje je pa mi javi. Reci joj Dino da nisam na istoj adresi i da mi nikakvo pismo od  februara nije stiglo. Molim te da mi javiš.

 

Hazim

 

***

 

Sandra je nervozno cupkala nogama dok je čekala Seida i Muzafera da izađu. Nije htjela kucati i nenamjerno probuditi ili uzrujati Hazima.

 

‘’ Gospođice Sandra’’

 

‘’ Da, recite…’’

 

‘’ Ne znam da li se sjećate da me je Seid spominjao, ja sam Hazimova komšinica…’’

 

‘’ Ah, da, da znam. Sjedite, evo ima mjesta. Ja čekam na Seida i Muzafera. Znate, Hazim je loše.’’

 

‘’ Znam, poslao mi je Seid poruku. Zato sam i došla. Mislila sam ako im šta bude trebalo da im se nađem pri ruci. Kako je Hazim sada?’’

 

‘’ Doktor kaže da trebamo večeras biti uz njega.’’

 

‘’ Bože moj, znači da nije dobro. Eh moj Hazime…’’

 

Vrata bolničke sobe su se otvorila. Seid je izašao i krenuo prema Sandri.

 

‘’ Gospođice Sandra, Hazim se probudio i mi smo mu tiho pričali kako ste vi nama puno pomogli i rekli smo mu kako vi sjedite ovdje ispred i čekate zajedno sa nama. Pošto ne može pričati, naišaretio nam je da bi volio da i vi uđete. Ne morate skidat’ kaput samo sekund, nek’ vas vidi….’’

 

‘’ Jah, čekaj Seide, stani samo da gospođici predam knjigu da ne zaboravim. Izvolite draga gospođice, je li to knjiga koju ste tražili?’’

 

‘’ Da, da, sjećam se da sam kod gospodina Hazima gledala te knjige, čudne su mi bile sve te posvete. Sjećam se da je mislio da sam gospođa a ne gospođica a prije nego sam se pozdravila s njim, vidjela sam da na desnoj strani štanda stoji ova knjiga poezije. Moja majka je voljela poeziju. Bliži se godišnjica njene smrti. Htjela sam da joj tu knjigu odnesem na grob i da pročitam koju pjesmu. Baš vam hvala. Seide, je li znaš otkuda Hazimu knjige? Meni je tada rekao da ih je našao u stanu u kojem je živio…’’

 

‘’ Ne znam, nisam ga vala ja nikad to ni pit’o. Što vas to zanima?’’

 

‘’ Pa vidjela sam na jednoj drugoj knjizi da je posveta bila za nekog Hazima. Zato pitam.’’

 

‘’ Čekajte, mislite da je Hazim prodavao svoje knjige?’’- umiješa se komšinica.

 

‘’ Iskreno, ne znam. Bilo mi je to zanimljivo kad sam saznala kako se on zove.’’

 

‘’ I meni je to čudno. Hajde da mi uđemo da vas Hazim vidi na trenutak.’’

 

Seid i Sandra su polako ušli u sobu. Muzafer je nešto tiho pričao Hazimu. Seid je prišao Muzaferu i rekao mu da izađe jer želi da Hazim vidi gospođicu koja mu je najviše pomogla. Sandra se lagano približavala Hazimovom krevetu.

 

‘’ Sjedite vi ovdje gospođice, samo morate tiho pričati…’’- reće Seid.

‘’ Nadam se da ste bolje gospodine Hazime…’’- rekla je Sandra.

Hazim je pogledao u Sandru i činilo se kao da se uzrujao. Seid mu je prišao i tiho govorio kako je to gospođica koja im je pomogla. Hazim je počeo pomjerati ruke i pokušavao je nešto reći. Seid se sjetio da mu doda komad papira i olovku. Sandra je u čudu gledala u Hazima koji nije sklanjao pogled sa nje. Drhtavom rukom je uspio napisati slovo S.

 

‘’ Pa jest’ Hazime, da, ovo je Sandra. Ona nam je pomogla.’’

 

Hazim je zamahnuo rukom i nastavio pisati kao da je htio da kaže Seidu da to nije bilo to što je on htio reći.

 

‘’ Dobro, ok, haj’ ti napiši ako možeš, haj’…’’

 

Hazim je uspio napisati četiri slova prije nego mu je olovka ispala iz ruke i udarila od  pod sobe.

 

‘’ Hazime, Hazime, sestro, morate opet doći ne znam šta mu je, teško diše, Hazime, gospođice idite po doktora, Hazime…’’

 

***

 

  1. juli 1968.

 

Dragi Hazime,

 

Išao sam do Saninog stana i tamo je nema. Nisam zatekao ni gazdaricu. Kažu komšije da je gazdarica prodala stan malo nakon što se Sana odselila. Rekla mi je još komšinica da je dolazio i poštar ali da nije imao ko preuzeti pisma. Rekla mi je još da je Sana odselila nekad u aprilu, a da je i gazdarica ubrzo nakon nje. Nisam imao kome prenijeti tvoju novu adresu. Ako se brineš toliko otiđi do pošte pa vidi ima li bilo kakva pošiljka ili pismo na tvoje ime. Ako ti još nešto treba javi mi.

 

Dino

 

  1. decembar 1968.

 

Dragi moj Dino,

 

Izvini znaš mene kakav sam, nisam ti stigao odgovoriti. Išao sam onda do pošte nekad u julu i rekli su mi javiti ako nešto nađu. Nakon toga su me tek zvali za mjesec dana da kažu da su pronašli te pošiljke. I tako sam našao i pošiljke i pisma od Sane. Nije dobro Dino moj. Cijelo ovo vrijeme sam je tražio. Ne znam gdje je, vjerujem da nije u Sarajevu. Išao sam i u Tuzlu, njena nana mi nije htjela reći gdje je otišla. Hvala ti svakako za sve. Ja sam ionako izgubljen bez svoje Sane. Da ne duljim sada, pričati ću ti kad se vidimo. Ako šta saznaš javi mi. Ako je vidiš reci joj da sam se zbog posla morao vratiti u Zagreb.

 

Hazim

 

***

 

‘’ Još jednom, primite moje iskreno saućešće, jako mi je žao što više ništa nismo mogli uraditi za vašeg prijatelja…’’- rekao je doktor.

 

‘’Hvala vama doktore. Znamo da ste uradili sve što ste mogli. Za našeg Hazima je bilo kasno.’’- rekao je uplakani Seid.

 

Kiša je opet počela padati. Komšinica je nudila Muzafera nekim tabletama da se smiri dok je gospođica Sandra od šoka samo šutila. Osjećala se krivom što je tada ušla u Hazimovu sobu. Mislila je da ga je nešto na njoj uznemirilo.

 

‘’ Draga gospođice, evo da vas uvjerim da niste vi ništa loše učinili pokazat ću vam šta je Hazim napisao na papiru. To je isto ime koje je stalno uzvikivao dok je bio bolestan. Mi ne znamo ni o kome se radi. Nemojte sad i vi plakati. Evo vam papir pa se uvjerite.’’- rekao je Seid.

 

Sandra je uzela papir i ponudila se da Hazimovu komšinicu odveze kući. Muzafer i Seid su ostali u bolnici da mogu preuzeti dokumentaciju o umrlom prijatelju.

 

***

 

Već je bilo nekoliko sati nakon ponoći kada je Sandra ušla u stan koji je uvijek bio ispunjen smijehom i glasnom pričom. Sada je tišina bila tako strašna da je Sandra nije mogla izdržati. Osjećala je veliki teret što za Hazima nije bilo spasa. Sebi nije mogla objasniti zašto ju je toliko zaboljela smrt nekoga koga poznaje tek  nekoliko dana i to najviše iz priča njegovim prijatelja. Tišina joj je smetala pa je upalila televizor. Ubrzo joj se zvuk reklama i TV voditelja činio kao stotinu eksera koji joj se istovremeno zabijaju u glavu. Ugasila je i televizor te sjela na fotelju u kojoj je njena nana često sjedila i čitala knjige. Sjetila se knjige koju joj je Hazimova komšinica donijela. Uzela je knjigu iz svoje torbe i sjela u udobnu staru fotelju.  Na prvoj strani knjige stajala je posveta:

 

  1. april, 1968.

 

‘’ Nikad više na starom mjestu, ni u 5. Zaboravi…’’

  

                                

                                                                         

                                                                       Sana

 

Sandra je ustala sa stolice, a sve slike i sve uspomene su joj projurile kroz glavu. Počela je pričati sama sa sobom.

 

‘’Mamina priča, i to što nikad nisam upoznala oca, njen dnevnik… o Bože njen dnevnik, ovo mi je poznato… ovo sam čitala, sve sam njene dnevnike pročitala…’’

 

Pohrlila je prema dnevniku i sjetila se da nije pročitala ceduljicu koju joj je Seid dao. Otvorila je komad zgužvanog papira. Hazim je drhtavim rukama ispisao ime. Sandra ga je za njega izgovorila.

 

SANA

 

*Kraj*

Naida Muratović Avdović  je rođena u Sarajevu gdje je i magistrirala engleski  jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Bavi se naučno-istraživačkim radom te piše prozu i poeziju na bosanskom i engleskom jeziku. Njeni radovi su se pojavili u H.OW. žurnalu, zbirci Međunarodnog spisateljskog programa  pri Univerzitetu u Iowi, te u zborniku radova Prve internacionalne konferencije jezičkih i književnih studija pri Alfa Univerzitetu u Beogradu. Aktivna je članica Sarajevo Writers’ Workshop-a.  Trenutno radi kao profesorica engleskog jezika.

Advertisements