Azra je sjedila u policijskoj stanici čekajući inspektora već pola sata. Smrzavala se, iako je unutra bilo toplo, zadimljeno i mirisalo je na tintu i muški znoj. Svi su se glasovi zgužvali u jedan ujednačen, težak šum od kojeg ju je boljela glava.

Povlačila je nervozno krajeve svoje kratke, crvene haljine i omotana u šal, obgrlila se rukama da se ugrije.

 

Inspektor je napokon došao, pozdravio se tek kad je sjeo, pogladio svoju prosijedu glavu rukom na kojoj se sijao masivni sat. Azra je pogledala kroz prozor, vidjela je kako u stanicu uvode nekog dječaka koji je vrištao i otimao se. Stresla se i pogledala ponovo u inspektora.

 

“Gospođo… ili gospođice…”, inspektor je upitno pogledao Azru, prvi put otkako je ušao u sobu.

 

Azra je zbunjeno šutjela a onda rekla: “Gospođica”.

 

“Gospođice Azra, dakle, vi ste došli prijaviti napad, odnosno pokušaj otmice.”

 

“Da, dvojica muškaraca su pokušala da me uvuku u auto i odvezu.”

 

“Gdje se to desilo?”

 

“Na glavnoj ulici.”

 

“Kako su izgledali napadači i koji je bio auto?”

 

“Bio je mrak i nisam im vidjela lica, nosili su trenirke, i vozili Audija.”

 

“Koliko je tačno sati bilo kad se to desilo?”

 

“Nešto iza ponoći, oko pola sata…”

 

“Jeste li imali pratnju?”

 

“Molim?”

 

“Je li neko bio s vama?”

 

“Ne, bila sam sama.”

 

“Odakle ste se vraćali?”

 

“Bila sam u kafiću s prijateljicom.”

 

“Zašto niste pozvali taksi da dođe pred kafić?”

 

“Pa, htjela sam izići na glavnu ulicu kako bih ga zaustavila, imala sam novaca samo za…”

 

“Mislite da je pametno u pola jedan noću bez pratnje ići gradom? Znate, gospođice Azra, nije vam više ovo kao nekad, da se može na klupi spavati noću…”

 

“Ne razumijem, samo sam se vraćala kući, nisam mogla noćiti u kafiću.”

 

“Niste mogli kući malo ranije, dok je još ljudi na cesti, dok još ima prometa?”

 

“Ne, pa, slavile smo njen rođendan i ostali smo malo duže. Ne razumijem, inspektore, zašto me ne pitate više o…”

 

“Je li bio iko od muškaraca s vama tu večer?”

 

“N-ne, neki prijatelji su navratili, ali su otišli ranije kući.”

 

“Nije vam palo na pamet s njima da se odvezete kući?”

 

“N… nismo htjele tako rano kući. Ja nisam sigurna da razumijem…”

 

“Rizično je hodati noću u bilo koje doba za žensku osobu, znate, a i obučeni ste prilično izazovno, ne kažem da u tome ima nešto loše, ali samo kažem da bi čovjek morao biti oprezan i na sve misliti. Znate kako kažu, bog nas čuva ako sebe čuvamo.”

 

“Molim?”

 

“Pa znate, razumijem ja da ste mladi i da želite provod, ali vjerovati da je sasvim sigurno za ženu da se noću sama vraća kući, u kratkoj haljini… još ste malo i popili, je l’ da? Osjetim ja to, da”, nasmijao se kratko, “i onda dođete ovdje, znate, imamo mi puno takvih slučajeva, i onda od šoka ne možete ni napadače da opišete, onda se sve to završi loše.”

 

“Gospodine inspektore”, Azrin glas je podrhtavao, odlučila je ostati sjediti, iako je zamišljala da će ovo govoriti stojeći, no bojala se da će joj klecati koljena.

 

“Da?”

 

“Mislim da biste morali skinuti taj zlatni sat s ruke. Živite u siromašnom gradu, punom kriminala, i mislim da nije pametno hodati sa zlatnim satom, ukoliko ne želite ostati bez ruke. A s jednom rukom nisam sigurna da biste mogli voziti onaj BMW parkiran ispred stanice. Uostalom, znate, ako vam ga ukradu, samo ćete vi biti krivi.”

 

Dijala Hasanbegović

Fotografija: Rodrigo Paredes

Prvi put objavljeno na diskriminacija.ba

Advertisements