Ch-ch-changes

#onokad počneš pisati ‘David’ u tražilicu na jutjubu i prvo ti izbaci Guettu.

Armagedon nemre doć dovoljno brzo.

Veli Muž da je cendranje ovog tipa nepogrešiv pokazatelj da je neko ostaril. ‘Muzika je bila puno bolja u moje vrijeme.’ Veli još i da je muzika iz ‘mojeg vremena’ jednako sranje ko ova današnja. Samo kaj ja to navodno ne kužim jer su takve ‘muzike’ namijenjene bedastim tinejđerima kojima se svašta more uvaliti, a ni sad nemrem bit objektivna jer se mi je to razdoblje prekriveno nostalgičnom magluštinom.

Muzika je bolna točka u našoj vezi još otkad mi se prvi put rugal jer sam fan Bon Jovija. I da ‘kak neko more slušati TO i Davida Bowija’. Kaj god rekel, ja znam svoje i ni muzička policija pod prijetnjom streljanja ne bi me uvjerila da su Backstreet Boys ili Linkin Park jednako loši ko Justin Bieber i…pa, većina toga kaj se vrti na radiju u Španjolskoj. Prvenstveno zato kaj su ovi valjali.

Ova je godina započela zabrinjavajuće loše. Osim kaj je u tijeku kataklizma na svjetskom političkom, moralnom i humanom planu, na tren je izgledalo ko da su svi odlučili da pomru odjednom. Srećom, siječanj je gotov. Valjda to znači da još ima nade.

Prvo mi je jedno jutro Muž priopćil da ima tužnu vijest, neko poznat je hmrl.

U par sekundi sekundi su mi, tak krmeljavoj i još jednom nogom u polu-spavačkom deliriju, preletili mnogi il stari il potrošeni. Od tog mnoštva, nikad, ali baš nikad, ne bih pomislila da je u pitanju

“Bowie.”

“Zajebavaš me?”, razbudila sam se brže nego kad ti nastavnica uđe u razred u 8 ujutro i veli blic-kontrolni.

Nije moguće da je on, mora biti greška. Čovjek je dva dana ranije na rođendan izdal novi album, nije bil bolestan, bil je pun života, bil je genije. Takvi ljudi ne umiru sam tak –  mislila sam si dok sam sjedila na krevetu i suzila za mrtvim herojem.

Dva dana kasnije, ode i Alan Rickman. Tu sam se već počela miriti s činjenicom da je u redu imati trideset godina i još uvijek imati heroje. Ali, zakaj me tak pogodilo? Da, nikad ne budem imala priliku slušati jednoga uživo ili pogledati novi film drugog. Al ono najgore od svega –  svijet je sad drugačije mjesto, mjesto u kojem konstantno nestaju stvari koje ja volim ili na koje sam navikla, mjesto u kojem sam starija. Odlučila sam ne čitati vijesti par dana, za svaki slučaj, u strahu da mi do nedjelje neko ne javi da je i Springsteen prdnul u šišu.

Promjena najčešće nije loša. Promjena je najčešće dobra. Promjena je neizbježna. Promjenu treba prihvatiti. Ali, jebiga, promjena je prokleto zastrašujuća.

Taman prije ovog pomora, javlja mi se prijateljica, friško diplomirana buduća nastavnica,  i pita me dal sam čula za veliku kurikularnu promjenu školstva. Zanima ju kaj mislim o svemu tome jer i sama radim u tom sektoru  i jer je eto neka profesorica digla kuku i motiku i priziva studente, obrazovne radnike i mračne sile da ne dopuste ministarstvu da ‘napravi takvu glupost’.

Neke od tih strahota su uvođenje opisnih ocjena umjesto klasičnih brojčanih, produljenje osnovne škole na 9 godina, mijenjanje starih predmeta interdisciplinarnim područjima, a vrhunac je plan da se u nekim strukovnim školama ukine hrvatski jezik tj. zamijeni predmetom koji bi se zval “komunikacija na materinjem jeziku”. Meni tu nije baš jasno ‘de je zapelo’, jer iskreno, sve zvuči dobro. Pod uvjetom da se sprovede kak spada, naravno, a da ne ispade još jedan u nizu fijaska.

I ja sam rob navika. Godinama sam naručivala dvije kugle u slastičarnici (čokolada i limun), na kolač išla jedino k Vinceku (tiramisú), a ak se nije imalo kaj novo za pogledati, a meni i sestri je bilo dosadno – gledalo se istih nekoliko filmova opet i opet (Blade, Resident Evil). Dobro, to čak možda zvuči blago za dijagnozu.

Al, da, sve se mijenja.

Vrijeme je nekak bilo najokrutije prema mojim najdražim birtijama. Prvo su mi upropastili Purgeraj, uništili Portal i preuredili Melin (kaj je jednako loše) u Tkalči. Onda su mi i Smoju u Sarajevu počeli ‘uljepšavati’. Sad ima nove stolce jednakih dimenzija, prestal je dolaziti najbolji pas lutalica, a počeli su dolaziti neki novi ljudi, nisu imali orahovaču zadnji put kad sam bila i još sam čula da mi je najdraži konobar prebjegel u Operu.

U zadnjih sam šest godina provela sam brojne sate na autobusu Zagreb-Sarajevo i mrzim ga, s tim da je najgori dio puta druga pauza kad stanemo na dvadesetak minuta u malom mjestu Šešlije. Objekt u pitanju je motel Gajić koji je, prema vlastitoj definiciji objekt ‘veoma markantnog izgleda, jedinstvene i neobične arhikteture’. Ili, prema mojoj definiciji ‘predvorje pakla’.

gajic

Osim kaj je u zahodu uvijek bilo ledeno, a nikad nije bilo ni dasaka na školjkama ni sapuna, restoran je bil vječito zmazan, a kombinacija mirisa je bila najgora noćna mora nekog sa slabim želucem ko je još k tome već par sati provel u vožnji autobusom. Jedino kaj sam se ikad usudila naručiti bila je šljivovica jer sam jedino njoj vjerovala da bu pobila sve kaj treba pobiti. Sad za novu godinu smo stali negde drugde. Malo mi je bilo žal.

Onda mi se jedna druga prijateljica požalila kak joj sol nije dovoljno slana u tuđinju, a meni su se svi rugali dok sam patila za Vegetom i DM-om.

Na kraju, makar je jedna stvar pozitivno završila u siječnju. Došla nakon dugog gnježdenja nova vlast i izgleda da su odmah odustali od one nesretne reforme školstva. Bar nekaj. Bilo je tu nekog mreškanja, neki novi smjer se spominjal, al se bude to srećom sve srezalo u korijenu. Opet budemo blagoslivljali pošte i urede, dobivali poticaje od ministarstava nakon kaj nam župnik da potvrdu da nismo ni jednom izostali s mise u zadnjih šest mjeseci, zabranili pobačaj.

Mi ipak imamo nekaj kaj niko drugi nema – utjehu u saznanju da se nikad niš ne promijenilo.

Ček.

Jel se vraćanje na staro računa ko promjena, ili..?

 

Oglasi