Ovog 29.10. smo mi spisateljice i pjesnikinje iz Sarajevo Writers’ Workshop-a pozvane da učestvujemo u 54. Sarajevskim danima poezije. Smatrala sam prikladnim da ću provesti godišnjicu svog prvog dana van maternice sa kolegicama od tastature i čitati misli trasformisane u riječi na digitalnom papiru pažljivo prebačenom na tablet. New school!

Nermana mi čestita rođendan i izvuče čokoladu iz ruksaka. Nakezih se k’o dijete, ali je zamolih da ostane kod nje, jer sam osoba od mini-tašni, a i teglim flašicu s vodom. Naglas se pribojah da ću zaboraviti. Uskoro smo nas dvije, moderatorica Dijala Hasanbegović,  neprocjenjivi prevodioc Mirza Purić, Danijela Valenta i Selma Asotić sjedili u Domu pisaca. Nermana i ja nikada nismo bile tu, a piše da nam je tu dom. Valja dočekati goste. Ipak, prvo ide najbitnije – kafa – red je red. Kafa nije vrijeme koje se traći. Treba prijeći plan. „Plan je da izlazimo alfabetski“, reče Dijala. Nama bi sve jasno, nema tu šta više diskutovati. Zanimljiv faktoid – stonjaci su isti već dvije-tri decenije, rekoše. Iščudih se njihovoj izdržljivoj kvaliteti. Ukazaše nam i na jednako staro cvijeće u pozadini, a ja se obradovah što ih neko toliko dugo pazi. „Umjetno je“, ukaza Dijala. Nermana otpi malo kafe. Time smo i to riješili.

Deset minuta pred početak, bili smo tu mi, pjesnici iz druge grupe, konobar i novinarka sa BHRT-a. Ali brizi nema mjesta – naš narod ne dolazi ranije da sjedi i čeka. U 16,00 sve stolice, njih pedesetak, su bile popunjene. U 16,07 smo jednoglasno utanovili da smo mogli prijeći u dio prostorije gdje se čitanje održavalo. Uprtih svoju flašicu.

Prvo je izašla Selma i čitala svoju Diobu i Mjesečevu jadikovku. To je bio prvi put da Selma, koja nam se nedavno pridružila, čita s nama. Potom je Nermana opisala svoje Crne dane. ‘Ja trpam, guram u ćoškove, dograđujem želuce nove, da sve stane, pojačavam kiseline da brže probave; ja pokušavam da zadovoljim, ali njima zadovoljstva nema’, objasni nam, a mi se složismo. Uradila je još Autopsiju Zerine Zahirović i Made Naide Avdović, čijom kobinacijom je grad pulsirao beskrajnim česticama duša. Zatim ja počeh svoj Nondum. Glas mi je jak kad želim da me se čuje, pa moje ‘Narro! Nuntio!’ malo trgnu publiku koja nije očekivala da će se neko derati na njih. Potom rekoh publici šta se desilo Jednog oktobarskog jutra Neđle Ćemanović Porče. Obukoh bijelu košulju i snizih ton da ni ja ne probudim naratora. Postavih Ručak za duhove Matee Šimić. Da ih nahranim, počeh sa ‘Opće ne zgledaš ko ona’,  gdje se okušah u zagorskom naglasku, a da niko nije primijetio. Za kraj, Dijala je pročitala dio poetskog savršenstva Stacynog After Taking From You, na engleskom i bosanskom jeziku.

Publika bi sačekala dvije sekunde da se uvjeri da je pjesma gotova, a zatim bi zapljeskali usaglašeno, istim tempom –  4/4, allegro.

Potom je čitala druga grupa. Također alfabetski: Suad Beganović, Kenan Kondalić, Minela Masleša, Kenan Muminagić, Ernad Osmić, Armin Stefanović i Aida Šarac  Bio je to prvi put da radimo s njima i da čujemo produkte njihova uma. Sam raspon tema i stilova bi, vjerujem, svakog zadivio.

Taj dan, nanovo mi se ukaza istina da pisanje potvrđuje individualnost –

tu smo mi samo svoji i naše je samo naše da podijelimo s drugim samo ako želimo.

Kontam, šteta, nije bilo neke Q&A varijante, nekog kratkog razgovora; da neko priđe nešto pita, a mi se zahvalimo; da ja nekom priđem, zahvalim se, a oni mi kurtoazno vele kako je bilo super. Pohvalismo jedni druge. Gosti odoše iz našeg doma.

Predstoji još čitanje u BKC-u. Tamo će se čuti misli koje uđu kroz uši, uplivaju u mozak, pa moždanim vijugama izvrše prekonfiguraciju pogleda na svijet. Ali ima dva sata između dva čitanja. Kafa. Bez trunke stida rekoh Nermani da mi da moju čokoladu. Obradovah se ponovo kad izvuče iz torbe zapakovane štanglice slatka. Zaboravih svoju flašu s vodom.

*

Selma je otišla ostavivši iza sebe plastičnu flašu  od 0.25 l prirodne izvorske vode kupljene za 90kf na nekoj od sarajevskih trafika. U njoj su se ostali kupati naši razgovori koje bi Selma mogla  čuti nakon ispijanja vode. Oni bi se iz želuca, kroz krvotok, dočepali mozga i Selma, ne samo da bi mogla  čuti audio-snimak, imala bi  i cijeli video. Ali ona  je sms-om izdala naredbu da se flaša, pri odlasku, baci u najbližu kantu za smeće. Selma nikada neće imati priliku vidjeti naša tijela i čuti naše razgovore – samo prepričanu verziju u kojoj se oduzmu veliki dijelovi (zaborav je bolest) i dodaju stvari koje se nisu desile (grižnja savjesti diktira da prepričano sadrži isti broj informacija kao i original – informacija kojih se, zaboravu skloni, ne mogu sjetiti).

Selma je napustila grupu ljudi koji se protiv straha od govora pred publikom bore izlagajući se tom strahu, zamišljajući da su samo slova na foliji koju čitaju učenici preko grafoskopa. Neki članovi grupe su već preživjeli izlaganje i polako podižu nivo šećera u krvi čokoladom.

Dijala je na pauzi. U 19,30 će ponovo imati priliku izložiti sebe, svoja djela i nedjela i ostale radinosti iz svog, u gotičkom stilu uređenog, dvorca.

Dijali je kriza. Samo još ona radi vježbe dubokog disanja. Ostatak otpuhuje.

I Dijali je ubrzo lakše. Zerina , moderator drugog događaja te večeri, daje svoj doprinos družini smještajući svoje tijelo pored Dijale. Iz sudara njihovih izdisaja rađaju se zvijezde- predznak da događaj koji slijedi  neće biti običan, da neće biti ustajao i neće biti kopija već postojećih kopija  čijeg se originala slabo ko i sjeća.

Šta je slijedilo od Zerininog dolaska do početka drugog događaja tih dana poezije, ”Večer posvećena pjesnikinjama,” neće se spomenuti ovdje. Mole se svi zainteresovani da pronađu Selminu flašicu i popiju sadržaj. Prosvjetljenje zagarantovano. Molimo Vas da to što vidite i čujete  ne otkrivate nikome i pobrinete se da to ostane iznenađenje na sudnjem danu kada ćemo svi imati priliku vidjeti šta se desilo, i to u ko-zna-kojoj-D verziji.

19:30, Bosanski Kulturni Centar, Branilaca Sarajeva 12

Stolice u dvorani, u prizemlju zgrade,  su zauzete i komešanje se smiruje kada gitara, pod vodstvom ruku Enese Ibričevića, označava početak.

Završeno sviranje.

Pljesak publike.

Zerina  za mikrofonom.

Publika je pozdravljena i zahvaljeno joj je na  prisustvu. Publika plješće sama sebi,  Zerini, učesnicima: Biseri Alikadić, Adisi Bašić, Dijali Hasanbegović, Meti Kušar (Slovenija), Ljubici Ostojić, Mirzani Pašić Kodrić, Nadiji Rebronja (Srbija).

Zerina je moderatorsko izlaganje prevela u poetsko izlaganje. Ona  i običan pozdrav ”Dobro veče” pretvara u poeziju i, iako spriječena čitati svoje radove tog dana, ona je imala priliku pokazati svoj talenat upoznavajući publiku sa životom i stvaralaštvom učesnica ove večeri.

Različiti stilovi, teme i  emocije su se probijali kroz dvoranu. Bili su meta koraka folklorne sekcije koja je održavala probu na spratu, iznad otečenih bubnjića naših ušiju.

Poezija je dobila rat jer je na svojoj strani imala razglas.

Prva pjesnikinja, Bisera Alikadić, je pročitala pjesme iz različitih zbirki  svog stvaralaštva, a svoj nastup završava pjesmom posvećenom ženama, u duhu i same večeri.

Meta Kušar, pjesnikinja iz Slovenije, prevode svojih pjesama je, nakon čitanja istih na slovenskom, dala pročitati Amini Hrustić.

Meta nije željela muzičku pratnju uz objašnjenje da su njene pjesme prekratke i da nije dobro sjeckati – ovo je ipak večer poezije, a ne neki kulinarski šou.

Za kraj, s pravom, ostala je Dijala Hasanbegović. Svojom pjesmom Škola nasmijala je cijelu publiku, a neki su od suza ostali zamrljanih očiju. Ni jedan proizvođač maskare ne može dostići kvalitet Škole ili bilo koje pjesme koju smo čuli ove večeri.

Hvala Dijali, hvala Biseri, hvala Adisi, Meti, Ljubici, hvala i Mirzani i Nadiji.

Hvala Zerini na engleskom, španskom, francuskom, italijanskom, poljskom, njemačkom …

Kulović Selma Kaze magistrirala na Odsjeku za Engleski jezik i književnost Univerziteta u Sarajevu. Član je Sarajevske radionice pisaca od 2012. i piše na bosanskom i engleskom jeziku. Njeni su radovi objavljeni u magazinu NEMA, H.O.W Journalu te kao dio projekta Narrative Witness. Njen akademski rad „The Other in One: The Otherness in Golding’s Lord of the Flies” predstavljen je na Internacionalnoj interdisciplinarnoj studentskoj konferenciji u Ljubljani 2013.

Nermana Česko studentica je dodiplomskog studija na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Pjesme su joj izišle u H.O.W. žurnalu, a čitala ih je u Sarajevskom ratnom teatru. Sudjelovala je u prvoj književnoj razmjeni pod nazivom Narrative Witness, u organizaciji Međunarodnog spisateljskog programa (International Writing Program) pri Sveučilištu u Iowi (University of Iowa), SAD.  Članica je radionice Sarajevo Writers’ Workshop od 2012 godine.