Prvi dio možete pročitati na https://ne-ma.net/2015/01/29/o-nama-razgovor-besmrtnika/

*

Vrijeme nježno leti. Život je spokojan ovdje.

„Kako lijepa mlada dama.“, pohvali me ljubičasti. Zahvalim se na komplimentu i nastavim trčati i plesati preko crveno-žutog lišća. Vjetar raznosi moju smeđu, dugu kosu i sve slojeve tirkizne, duge haljine. Mora da je to sada moda u svijetu ljudi. Ne preispitujem ništa, samo uživam. Iz krošnje glomaznog drveta breskve, srebreni progovori:

„Čudno kako ljudi malo razumiju, ali razumijevanje zahtijevaju. Prođe stoljeće otkako ovaj razgovor počesmo, a idalje od svega što oko njih ikada postojaše, oni razumijevanje traže“.

Ljubičasti obleti koji krug oko mene, oponašajući moj ples, pa odgovori:

„Ali pitam se, koliko bi toga trebali razumjeti?“

„Nešto da, ali možda je ipak bolje da dosta toga ostane za njih tajnovito.“

„Tajnovito treba mnogo što šta ostati. Zloupotrijebili bi oni to sveto znanje, znam ja.“

„Bi, zar ne? Ta njihova potreba za superiornošću. Mada niko od njih superioran nije. Tako mali ljudi su.“

„Mali naspram svemira, mali naspram našeg postojanja i onog nama sličnih. Ali veliki u nekom svom svijetu.“

„Zašto to kažeš? Zar veći od nas mogu biti?“, iznenadi se srebreni bratovim riječima.

„Ne. I da.Vidiš, upravo tu leži to tvoje nerazumijevanje njihove vrste.“ Ljubičasti me ponese i spusti na leđa srebrenom. Sa krošnje drveta vidim u daljine. Noć je tiha, ali ne mračna. Osvjetljena je mjesecom, milionima zvijezda i hiljadama svitaca. Sve boje dana su idalje žive. Na horizontu, čini mi se, samo što nije počelo izlaziti sunce. Zora će uskoro.

„Naše znanje i našu besmrtnost prevazići ne mogu.“, nastavi srebreni, smjestivši me bliže trbuha, dalje od ruba krošnje.

„Ne. Ali oni osjećaju ono sto čak ni ja ne mogu osjetiti.“

„Osjećaju želju za nemirom, ma koliko mir tražili.“

„Kontradiktorna stvorenja, ha?“, nasmija se ljubičasti.

„Idu u krajnosti jer posjeduju krajnosti, samo je pitanje kojoj su više naklonjeni.“

„Nalaze što im treba u drugim ljudima i drugim stvarima.“

„Ali ipak dovoljno nije.“

„Nekima jeste. Doduše, malo je takvih. Kažu, takvi su najcjenjeniji, ti kojima je lako udovoljiti, kojima je dovoljno makar samo da vide nekoga ili nešto.“

„Zar to nije sebično?“, zapita srebreni nakon kratkog razmišljanja.

„Sebično?“

„Ako tražiš osobu kojoj ne trebaš previše davati ni od sebe ni svoga. Zar ne žele onda sve zadržati za sebe? Zar to nije sebično?“

„Ne gledaju oni to tako.“

„Ne vide oni mnogo toga.“

„Plaču mnogo. Pogotovo kada naša Sveta Dama  podari san. Teško im je izgubiti drugoga. Čak se i za neživo vežu, pogotovo ako im je od drage osobe.“

„Zar i to nije sebično?“

„Plakati za izgubljenim?“

„Da. Teško im je i osjećaju takvu tugu i takvu bol što izgubiše milo svome srcu, ali zar ne plaču ustvari radi sebe? Ne što ta osoba napusti ih, neg’ što bez te osobe ostadoše?“

„Ali, moraš priznati brate, iako s te strane sebično, zar ih ne čini velikima taj osjećaj pripadnosti, povezanosti, i zar se ne plaše upravo to izgubiti?“

„Istina, velik je to osjećaj njima, al’ ti bolje to osjećaš nego ja. Ja samo gledam kako plaču nad svojim izgubljenim, al’ ne mare za tuđe. Obavljaju posao koji nije njihov – uništavaju postojanje.“

„Da, mnogi ne mare za tuđi gubitak. Ipak, neki mare, zar ne?“

„Mnogim ratovima ja svjedočih brate, mnoge zapisah. Povodljivi mnogo su oni, Ne znajući rade što im se kaže, ne shvatajući što čine izvršavaju što prava nemaju izvršavati, stari uče mlade da slijede isti put, većina ne zna ni zašto nešto radi, ma kako to malo ili veliko bilo.“

„Misle, cilj im je pravedan.“

„Malo je koji cilj pravedan. Do neokaljanog cilja vodi samo čist put.  Život poštovati se mora, ma kako mali bio, jer i onaj najmanji mrav slijedi put ka negdje, put ka nekome.“

„Ljudi, ko’ što rekosmo, brate, žele pripadati. Žarko to žele. Grupišu se u zajednice, slijede vođe, zemlje, religije, i sva njihova tvorevina im postaje važnija od čovjeka samog.“

„Tačno. Njihova tvorevina. Ni mi, ni oni iznad nas, ne stvorismo to. Sami sebe u krug zatvoriše, i stalno tim krugom ponavljaju greške predaka svojih, a da ni cilj ni svrhu, pa čak ni razlog  ne poznaju. Suluda stvorenja.“

„Plaše se oni promjena, pa ne vole baš različito.“

„Ne vole oni sebe.“

„Zar sebe? Prije bih rekao druge.“

„Zar drugi nisu oni?“

„Kako to misliš, brate?“

„Je li čovjek čovjek?“

„Pa biljka nije…“

„Ne smij se brate kad ti pitanje postavim. I je li?“

„Jeste.“

„Da li mu je krv crvena kao i onom drugom? Zar pod istim nebom ne žive? Zar isti zrak ne udišu?“

„Crvena, žive i udišu.“

„Pa kako ne voljeti onoga koji na tom svijetu nasta kao i on, koji će nestati kao i on?  Ma kako različiti bili, ma šta razmišljali, ma kako gledali jedni na druge, na nešto treće ili same sebe, samo su ljudi. Ne voljeti drugog znači mrziti sopstvenu vrstu. Ne voljeti drugu vrtu znači mrziti samo postojanje. Zato ti velim ja, životinje veće od ljudi su.“ Srebreni me pomače dalje od svoje glave do koje sam se dogegala, da izrazi svoje nezadovoljstvo mojom upornom željom da potežem njegove duge brkove.

„Plaše se, velim ti. Neće oni promjenu, ma koliko je sazivaju.“

„Promjena će se desiti, čekali je spremno ili izbjegavali. A zašto mrziti dušu koja drugo misli, koja druge snove sanja? Zar ne bi trebali svi svoje snove imati?“

„Da. I imaju, mada mnoge potiskuju, mnoge ni sebi ne žele priznati. Žele se uklopiti.“

„Ne žele se uklopiti, žele biti asimilirani. Žele biti kao ostali – klonovi kolovođe, bezumni pijuni ispred okrutnog vojskovođe.“

„I opet krugove zatvaraju… Mada nije svaki krug loš, brate.“

„Daleko od toga. Mnogi se u krugove svrstaše, da bi plemenit cilj postigli. To su oni veći umovi koje spomenusmo, brate, oni koji u naše redove dolaze.  Ali se rijetko njihov glas čuje. Koji grijeh čine oni koji ne slušaju.“

„Veći grijeh od onih koji zatvaraju oči da ne vide.“

„Ne vide što šta, ne vide ono najvažnije – temelj postojanja svoga.“

„Temelj?“

„Temelj. Toliko mnogi priželjkuju promjenu, a griješe u početku samome. Kažem mnogi, jer je sebičnim, nemoralnim dušama promjena neisplativa.“

„Šta je temelj, brate? Koji je početak?“

„Ti to najbolje znaš. Samo razmisli – šta je jezgra čovječanstva, početak onoga što promijeniti i svijet i svijest njihovu može?“

„Aa, griješe tu zaista mnogo, brate.  Upravu si.“

„Nisu ni kraljevi, ni carevi ni ostali kraj trona što stoje, vladari svijeta njihovog.“

„Zaista ne. Ne ostaje tron njima.“

„E njih treba promijeniti, njihovu svijest pobuditi – svijest istinskih vladara. Njih treba štititi i njima put krojiti.“

„Put novoj generaciji.“

„Znanje i mudrost prenijeti, zloću i loš izbor puta životnoga izostaviti.“

„Nove umove uzdići.“

„Kako bi oni novi svijet uzdigli.  Na još neiskvarenu jezgru, slojeve istinske vrijednosti dodavati; trivijalno zanemariti. Ne da oni znaju koliko toga je trivijalno.“

„Da, oni su im nada. Potomci njihovi. Samo da još shvate.“

*

 Srebreni me spusti u travu. Dogegah se do svog papira i olovke i naslonih se na hijenu. Ona mi poliza rijetku, zlatnu kosicu. Crtala sam životinje koje su ležale do nas.

„Aaaa! Vidi, tigar. Vidi, nacrtala je tigra“, ljubičasti oduševljeno uzviknu srebrenom. Ja s ponosom okrenuh papir da srebreni vidi.

„Šta je tu tigar?“, srebreni upita.

„Vidiš ova linija i ova što prelazi preko, i ova fleka tu – to je glava.“ Ljubičasti se nasmija. Ja sa nasmijah. Tigar se počeša. Srebreni pogleda u moj krezubi osmijeh, pa se složi da – da, to je zaista tigar.

„Kažem ti ja“, ljubičasti nastavi veselo obigravati oko nas, „odmah sam vidio da je tigar. Ko’ kad smo srodne duše.“

„Kad smo kod toga. Zanimljivo mi to uvijek bijaše.“, odgovori srebreni smjestivši se u cvijeće, „Ta njihova beskonačna potraga za srodnom dušom, kako je zovu. I pripazi na djevojčicu, past će u rijeku.“

„Hahah, neće joj ništa biti i da padne.“

„Neće, ali će svejedno plakati. Mala je.“

„Pazim, pazim“, nasmija se ljubičasti mojim djetinjarijama. „Ni svi eoni pred nama brate mi ne bi bili dovoljni da ti opišem osjećaj agonije, hiljada užarenih bodeža ciljanih u zjenice njihove, dok polovina bića vapi za onom drugom, ni hiljada vjetrova koji im miluje svaki cenat napaćenog duha, kada drugo pola duše nađu. Bolno, brate. Boli i agonija, a boli i sreća, brate.“

„Čudnovato. Ne da poznajem taj osjećaj što ti opisa, ali zar je tako često nađu?“

„Ne. Zato im osjećaji i jesu tako snaži. Ali, njihovo pola duše ne moraju naći samo u partneru. Mnogi prije nađu u prijatelju, u bratu ili sestri, kompletnom neznancu. Veza se stvara, veza čvrsta kao svi lanci svijeta, ko’ da poznavahu se kolko ti i ja.“

„I ostaju skupa, dijele jedan san, sve do konačnog počinka.“

„Vidiš brate, mnogo toga lijepoga stvoriše.“

„Mnogo toga lijepoga bi još mogli stvoriti. Ali oni svjesno otvaraju um zlobi. Rado griješe za dobit. Radosno čekaju u zasjedi da preuzmu put koji je drugi prekrčio. Proždiru dah drugih bića da bi utalili svoju glad.“

Taman što ću se okliznuti puzajući preko zaleđenog potoka koji cakli u ranu zoru, srebreni me pokupi zubima u letu i spusti na leđa ljubičastom, a ovaj nastavi letjeti. S visine gledam: snježni kristali se tope, potočić prožubori brzinom i priroda ponovo zasja bojama – ali su boje sve bljeđe.

„Imaju još vremena da promijene mnogo toga.“

„Istina. Dajem im još; letim još za njih i postojat ću još neko vrijeme. Za njih dugo, za nas treptaj oka ili dva. I dok trepnem ispisat ću mnogo toga.“

„Mnogo. Mnogo puta ću se ja još probuditi i zaspati, mnoge emocije proživjeti, mnogo suza isplakati, mnoge ratove voditi i mnoge živote uzeti. Mnoga bića voljeti.“

„I sve to meni opisivati, a ja ću gledati i pisati. A jednog dana, nove generacije će svanuti, nova vrsta za pratiti, novi put za slijediti.“

„I mi ćemo postojati.“

„Jer mi smo vječnost.“

*

U sada praznom prostoru, stvoriše se vrata. Blijedo-ljubičasti zmaj im priđe, uze me u svoje kratke ruke, i dok se ja zabavaljam pogledom na svoja sičušna stopala, on me nježno stavi u mekane ruke ženskog lika prekrivenog krem-žutom svilom.

„Sretan nam rođendan, mila.“, pozdravi me ljubičasti.

„Ubrzo ćeš među nas. Do tad, prenesi što čula si.“, šapnu srebreni.

 

Vrata se zatvaraju, boje jenjavaju, a zmajevi su sada samo tihi glas nošen slabim povjetarcem.

„Misliš da će se oni ikada promijeniti?“

„Ne.“

 

Kulović Selma

Fotografija: https://www.see.me/profile/fairiegoodmother/post/3629761?tab=image

 

Advertisements