Nisam sigurna gdje sam. Jedva sam sigurna šta sam. Sumnjam u ono što mislim da znam, ali mi ni ta sumnja nije važna. Ovo mjesto mi je nepoznato, ali ne strano. Logično je da postoji. Nemam potrebu da preispitujem njegovo postojanje, niti da mu se čudim. Sve oko mene, prazan je prostor. Ne stojim ni na čemu, ali ni ne lebdim. Jednostavno postojim. Pogledam u ruke i odahnem vidjevši svoje pero i hartiju. Ovo svakako moram opisati i zapisati. Ali problem je što ne znam ni šta opisujem, ni kojim riječima to zapisati. Osjetim blagi povjetarac i znam da se nešto događa, nešto se mijenja. Povjetarac prerasta u topao vjetar, a ja mu se smješim. Gledam, nanosi nježno-žutu boju po bijelom platnu, ne stvarajući nikakve konkretne oblike, tek svijetle, blage, krivudave linije. Linije se polako množe, a svaka poprima novu nježnu nijansu. U svom spokoju, pružam ruku ne bih li osjetila boju, ali mi pogled zateče  naboranu šaku. Da, tako je. Dug sam život imala.

Taman kad sam se uninala u sveprisutni mir i zadovoljstvo, kad sam prislonila pero na papir, čujem glasove. I njih vjetar nosi – sablasne, ali sigurne, i veće od samog bitka.

„Kad pišu te riječi osjećaj vlada da razumiju oblike koje stvaraju iz tinte, ali je to zabluda. Više nije bitno; niti njima, niti njemu, pogotovo ne njoj – ali nama. I ne razumiju što tako očito je. Zar budali bludništvo treba? Zar mučeništvo nije uzor – uzrok poroka, kad oni koji teže anđelima bez krila ostanu – sve što kroz plavetnilo lebdi je krvavo perje? Nađi taj jad, nađi tu bol, pati, popusti, pati još malo, izgubi se u tom svijetu, posustani…gotovo je. Cijeli tvoj život, ali i njen i njegov, samo ne naš, je postao bludništvo, preljub, prodaja ne tijela nego duše koja toliko dragim anđelima vrijedna je. I oni se prodaju.

Ali ne mi, jer mi smo zauvijek. Mi smo zrak koji samo prolazi njihovim plućima, miris koji im budi sjećanje pred očima, historija koju preživljavaju, život kojem teže ali i lutaju, stranice knjige ispisane o svakom njihovom uzdahu kojeg osjetismo.

Mi smo vječnost.“

Pokleknuh na koljena. Ja sam tamna trašnja pored rodnog drveta. Jedna suza pade na moju haljinu i ne ostavi nikakav trag. U trenutku u kojem je ona udarila o  nabrani crni pliš, prostor bezvučno eksplodira bojama i svim njihovim nijansama. Pred očima mi se odigrava Veliki Prasaak. I uistinu, stvara se svijet. Stvara se zemlja, a iz nje odmah niknu raznobojno cvijeće. Rastu prelijepa, visoka stabla trešnje u punom rozom, ljubičastom i crvenom cvatu.  Preko plavo-zelenih potoka nadviše se drveni lukovi, a i oni isprepleteni cvijećem. U daljini se dižu planine, i dotiču narandžasto nebo. Napokon, vidim životinje. Trče. Nema ograda. Ližu svoje meko krzno. Nema rana. Spavaju. Nema straha. Graciozne, nazgrapne, male, velike, umiljate i divlje. U miru. Moćne i slobodne. Čujem neprigušenu melodiju ptica pjevica.

Krenuh prema mostu. Trčala bih, ali mi ni glomazna krinolina, ni korzet, ni sopstvene kosti to ne dozvoljavaju. Stojim na najvišem, središnjem dijelu mosta, zatvaram oči i udišem zrak i sve mirise koje nudi. Nisam znala da svijet posjeduje toliko mirisa. Zaboravih na prazan prostor; on odavno ne postoji. Zaboravih i na glasove. Otvaram oči, s osmijehom očekujući prizor skladnog šarenila i života kojeg nina. Umjesto toga, vidim dva ogromna para očiju – zelene i srebrene, svijetle i živahne, duboke i mudre. Sjetim se glasova koje je vjetar nosio – njihovi su – ali zaboravim zvuk sopstvenog. Lebdili su ispred mene. Odmjeriše me, pa počeše letjeti. Sad vidim njihova duga, vitka tijela, nijanse ljubičaste na jednom, te srebrene boje na drugom; kratke noge, moćna krila. Zmajevi? Božanstveno. Bizarno.

„Znaš, nije ovo loše, ovako letjeti. Zabavno je!“, progovori ljubičasti zmaj zelenih očiju, leteći, igrajući se, obilazeći krugove oko srebrenog koji je dostojanstveno letio u jednom smjeru. „A i ovaj svijet je zabavan, raznobojan, sve je tako ljupko!“

„Drugačije je. Toliko ti mogu reći.“, odgovara srebreni zmaj.

„U tome je ljepota. Dojadila mi je ta vječita ljudska predodžba: ja momče duge, crne kose, a ti visoki, sijedi mudrac, i obojica sjedimo u glomaznim, ukrašenim foteljama.“

„Ne sudi pogledu njihovu. Dozvoljavamo izabranima koji pred nas stanu da očima predstave utješnu sliku, da bi nas um njihov prihvatio.“

„Šta je utješno u zmajevima…“ promrmlja ljubičasti.

Usmjeriše let prema meni i opet mi se nađoše ispred lica.

„Ti, da li si postojala kao slikarica?“

„E niijee, ja znam šta je.“, dobaci ljubičasti zadovoljno.

„Pitah li tebe?“

„Samo kažem, što me ružiš…“

„Spisateljica…“ prošaptah na jedvite jade.

„Podigni glavu i glasno reci što misao ti je.“

Uradih kako mi je rečeno: „Nisam slikarica, spisateljica sam.“

„Dosta mašte nalazim u prostoru ovom; više slika, nego priča.“

„Pa i pisci imaju maštu, kako pišu drugačije?“, dodade ljubičasti.

„Promatranjem. Tako mi pišemo.“

„I slikari promatraju, a u oba slučaja samo promatranje nije dovoljno.“

„Bilo kako bilo, reci mi“, srebreni se okrenu meni, „zašto zmajevi? Oni su mit. Zar ne bi lakše umu tvome bilo da si nas uobličila u sebi ravne?“

„Niste meni ravni. Niste ljudi… Ne znam šta, ali…“, frustrira me nemogućnost da se izrazim, da objasnim šta su, i šta su naspram mene. Srebreni zadrža pogled na meni sekund-dvije te se okrenu i nastavi letjeti, a ljubičasti krenu za njim. Razgovaraju ne obazirući se na mene, a ja shvatam da će tako i nastaviti biti – da nisam ja tu radi njih, nego oni radi mene.

„Znaš, starije ljude se inače persira. Kažu, to je kultura.“

„To ti mene nečemu podučavaš? Predugo postojim da bi iko stariji od mene bio.“

*

Vrijeme prolazi. Oni lete, ugodno u dosadi, naviknuto kao da su tu od samog nastanka. Sjedim na klupi i razmišljam – to je zato što jesu tu od nastanka svega. Zajedno postoje, gledaju, promatraju, razgovaraju. Kako razmišljam i kako se smjenjuju sezone u mom svijetu, tako sve više shvatam. Jato leti oko mene. Jato onih kojih bijahu ptice i onih koji su sada ptice. Jedna mi sleti u krilo, pretvori se u bebče, povuče mi kosu i nasmija mi se osmijehom bez zuba. Ja je zagrlim, poškakiljam joj trbuh, dignem je iznad glave i bacim u vis spremno čekajući da je ponovno zagrlim. Ona se zakikota. Žuto ptiče se pridruži svom šarenom jatu.

Ljubičasti zmaj sve češće pogledava prema srebrenom; započeo bi kakav razgovor, ali o čemu da pričaju više nakon toliko duša koje su vidjeli, kako se rađaju i kako odlaze u svijet… svako u svoj. Tako i ja dođoh u svoj.

„Nego reci mi, dugo tečes, ha? Ne dojadi ti?“, odvaži se ljubičasti.

„Dojaditi mi ne smije. A ni ne može. Kao kad bih ja pitao tebe, dojadi li tebi budit se i spavati puta toliko. Koliko puta si zaspao i probudio se otkako nastah ja?“

„Zar da brojim? A brojim. Puno puta i probudih se i zaspah, a između sanjah mnogo snova.“

„Teški to snovi bijahu?“

„Teški.“

„Zar ni jedan da lak bude?“ , ne baš začuđeno, ali sa vidnim zanimanjem, nastavi srebreni.

„Ni jedan. Pa ti vidi sto mi dadoše težak zanat.“

„Zanat kažeš. Žališ se?“

„Ne ja. Postojim da bih podario buđenje, snove i napokon san.“

„Nije baš da ti san daruješ, zar ne? Ona to obavlja.“

„Da, ali na kraju sam ja taj koji zaspe.“

„Da, tu si upravu. Ali se ti i budiš.“

„I to toliko puta odjednom.“

„Ne bih tvoj zanat, kako ga zoveš, izvršavao.“

„Tvoj tebi, meni moj. Ipak i ti vidiš što ja gledam, ali ne osjetiš kako ja osjetim.“

„Tačno. Ti si tu da osjetiš, ja da gledam. Samo da promatram. Ipak, nije da ni na mene ne ostavljaju utiske. Nekad i ožiljke.“

„Tebi pripisuju mnogo toga, istina. Ipak o tebi ljepše pričaju, zar ne?“

„Ljepše? Kako o meni pričati mogu, oni me ne poznaju.“

„Kažu, ti liječiš sve. Mene najčešće psuju, ko’ eto, ja sam im odredio sudbinu.“

„Istina, nisi puno pitan šta od njihovog tebe da bude.“ odgovori srebreni.

„A ti? Kako me ti vidiš?“ upita me veselo i iznenadno ljubičasti. „Reci šta god ti volja. Puno si pisala o meni, znam. Reci mi nešto od toga.“

Pozvah svoje sjećanje u pomoć, pa pokušah: „Borba za opstajanjem i kvalitetnim bivanjem, koja od ratnika čini pobjednika – vođu sopstvenog postojanja ili pak gubitnika – živi štit u svojoj posljednjoj bici.“

„I umjetnica i spisateljica i vojskovođa… Ovo stvorenje me iznenadi i svojim postupkom i rječju svojom.“, prokomentarisa srebreni, ležeći sklupčan među cvijećem, kunjajući.

„Interesantna je, zar ne? Ovo je zabavno!“ Napusti me ljubičasti, sklupča se pored srebrenog i nastavi razgovor, očigledno mu remeteći mir.

„Nego, reci mi, sta misliš o njima? Puno tih „godina“ prođe.“

„Samo to što me u godinama broje, puno o njima govori. I dobro i loše. Žele razumijeti, pa skraćuju, grupišu, svrstavaju, ali toliko zatvaraju krug samog proticanja svijeta, nastanka, tebe i mene, da nikada razumijeti neće.“

„Zatvoreni jesu, da. Ne svi, moraš priznati. Znam ja. Mnogi su mnome postojali koji su razumijeli više.“

„Ah, da. Ti vidješe, i iza mene i iza tebe. A sta dobiše time? Drugi ih ne slijediše.“

„A da jesu? Misliš da bi drugačije bilo, brate?“

„Drugačije bih tekao, druge bi snove ti sanjao.“

„Jel’ bolje?“

„Zar ti ne znaš? Ja sudac nisam, ni čuvar ni krvnik. Drugačije bi bilo. Šta? Ne znam. I ja i ti smo više “zapisničari“, nego išta drugo.“

„Da, suca imamo, čuvare imamo, krvnik…dobra je ona, ali ni nju baš ne razumiju.“

„Kad smo kod nje, kako je dama Smrt?“

„Zaposlena, ko’ i uvijek.“

„Ni njen zanat radio ne bih.“

„Ni ja. Mada znaš, lijepa je ona.“

„Mnogo je lijepa.“

„Ali strašna.“

„Mnogo strašna. Bar njima.“

Kako je spomenuše, po prvi put razmišljam o smrti. Znam šta se dešava u svijetu u kojem sam nekad bila na isti, meni neobjašnjiv način na koji zmajevi znaju. Događaji mi se odigravaju u umu u isto vrijeme kad i u svijetu ljudi. To više nije moj svijet. Ja sad konačno vidim.

Ljude je strah. U kojoj minuti moga svijeta, jedan rat u koji je umiješan cijeli ljudski svijet je završio, a drugi počeo. Stvorili su naprave; dvije od njih su utišale stotine hiljada nevinih glasova  i još toliko ojadile. Zmajevi nisu začuđeni ljudskom morbidnošću. Ali s vidljivom boli, ljubičasti nastavlja razgovor:

„Nekima je došla u znaku bijeloga goluba.“

„Bijeloga veliš?“

„Da. Tako bi joj se iskreno i sjetno osmjehnuli. Njima je tako lijepa, naša dama Smrt.“

„Ah, kakvu je očekuju, takvu je i vide. Suluda stvorenja. Da nas znaju, uvijek bi nas gledali istim očima.  Nismo mi ti koji se mijenjaju.“

„Oni se mijenjaju brate. Osjetim to.“

„Vidim i ja. Mi smo samo „zapisničari“. Ne rade oni što mi zapisujemo. Mi zapisujemo što oni rade.“

*nastavak pročitajte u sljedećem izdanju neme*

Kulović Selma

Fotografija:https://www.see.me/profile/fairiegoodmother/post/3629332?tab=image

Oglasi