Odlazak nije bijeg. Odlazak ne smije biti bijeg. Kada je odlazak bijeg, stvari koje posjedujemo ne stanu u kofer.

Kad je odlazak bijeg, stvari koje nosimo sa sobom teret su koji nećemo spustiti na aerodromu, na kolodvoru, u iznajmljenom stanu, u kolektivnom smještaju. Teret je to koji nećemo spustiti nikad. I osjećaj bijega, također, osjećaj je koji ostaje i koji blijedom bojom farba sve naše ostanke i zavjete.

Postoji latinska izreka, “omnia mea mecum porto”, a znači “sve svoje sa sobom nosim”. Valjda ne postoji profesor fizičkog koji nije demonstrirao  tu izreku u praksi, tako što je na nekom od prisilnih izleta izvadio svoju magičnu torbu u kojoj ima sve, od igle do štapa za pecanje.

Sklona sam misliti da su stari Latini itekako bili praktični, ali nipošto toliko banalni kao naši profesori fizičkog vaspitanja. Ne sumnjam da su u ovu izreku učitali i ljudsku snalažljivost i pomnost. No, to nije sve. Sve svoje nosiš sa sobom, jer za sve tvoje ti ni ne treba torba. Uvijek i u svakom trenutku, čovjek nosi sve svoje sa sobom..

Jedina razlika između odlaska i smrti, je što i dalje, u nekakav drugi svijet u koji seliš, nosiš sebe. Svoj stari stan, park ispred njega, mamine tapete, prozor kroz koji zuriš i brojiš mušice podavljene u prozorskoj rosi, nosiš svoj plač, svoj smijeh, tuđi smijeh, tuđi plač, nosiš svoj odlazak sa sobom, svoje zbogom nosiš sa sobom, u novi svijet ulaziš sa svime što si ikada imao.

Neprekidno smo sve ono što smo ikada bili, i sve ono što danas jesmo.

Bilo bi prejednostavno da preko noći možemo ostaviti sve – ljude, stvari, živote. I bilo bi neljudski. Nastavljajući tu misao, možemo reći da niko, zapravo, nikad, ne ostavlja ništa. U bašti svoje porodične kuće možda nećemo više sjediti, no ona će sjediti u našoj glavi, jer jedino na platnu koje je pripremila naša prošlost možemo slikati svoju sadašnjost.

Ta bašta, naime, jedino i postoji u onom momentu u kojem mi u njoj sjedimo dok je se sjećamo. To su paradoksi pamćenja, to su proturječnosti koje nas čine ljudima: zahvaljujući neumoljivoj ljudskoj snazi pamćenja i želje za bilježenjem, sposobni smo voljeti, željeti, sanjati, planirati, učiti, radovati se, kajati se, i sve opet ponovo, ne zato što smo na proživljeno zaboravili, nego zato što nije moguće zasititi se svega što u sebe primamo življenjem. Nemoguće je zasititi se želje da svaki dan u sebe ugradimo makar djelić nečeg što prije nije bilo tu.

Zašto onda toliko zamjeramo ljudima koji su iz ove zemlje otišli, a koja još uvijek čudno treperi u njihovim životima, izazivajući povremeno osjećanja možda i jača nego da su fizički tu? Rugajući se jednom od valjda najmisterioznijih ljudskih osjećanja – nostalgiji, čežnji, slavnoj saudade – rugamo li se svemu onome u čemu živimo sad, čime smo možda nekoć bili zadovoljni, a sada nismo, i je li nam lakše od smijanja vlastitome životu, koji nismo napustili, ne znamo hoćemo li i imamo li hrabrosti?

Koliko dijaspora ima pravo na život koji je ostavila? Ostavlja li iko, ikad, išta?

Nije ni organska teorija domovine kao majke, patetična i banalna, ali konzervativna i duboko patrijarhalna (te  zato stabilna i vječna) mnogo pomogla da, recimo ova, zemlja shvati svoje odlutale, svoje otišle, svoje odbjegle, ili neke druge svoje, koji su otišli nekim drugim putem, u nekakav drugačiji život.

Iznenađujuće, teorija o patriotizmu kao o roditeljskom odnosu zemlje i njenih ljudi, ona je koju naša dijaspora najčešće bespogovorno usvaja. Čini se, na prvi pogled, da ima smisla. Nije li organska, fizička povezanost, poput pupčane vrpce, ipak neka vrsta jamstvene metafore da ne prestajemo biti dio nekog prostora, ljudske zajednice, u kojoj smo rođeni, a koju fizički napuštamo? Nije li sasvim jednostavno usvojiti ovaj tradicionalni mit i biti miran patriota, daleko od domovine?

Postoji jedan veliki problem s čvrstom, slikovitom, arhetipskom slikom domovine kao majke za koju smo vezani pupčanom vrpcom. Čini nas robovima. Čini nas mrtvorođenčetom kojemu niko nije prerezao kobnu vrpcu o kojoj je jedno kratko vrijeme bilo ovisno.

Stvari ne idu tako. Niko nije vezan ničim ni za šta. Nostalgija, tuga, osjećaj pripadanja, potječe iz naše slobode, ne iz našeg zatočeništva. Rob ne može osjećati nostalgiju. Čeznuti za nečim što je ostalo iza nas možemo samo iz momenta potpune slobode.

Dijaspora koja navija žešće od ljudi u domovini, dijaspora koja je spremnija braniti zemlju od ljudi u domovini, dijaspora koja svježe popravljenih zuba dolazi na nasoljen paradajz i domaći kruh živi u istoj zemlji bizarnih bioloških metafora kao i ljudi koji su ostali živjeti u domovini i za koju se osjećaju vezani. Bliži su nego što misle, jedni drugima, i to je prirodno.

Ako želite otići iz bilo kojeg razloga, neka to ne bude bijes i gorčina, ako ste te sreće da niste morali bježati od smrti. I ne krivite za svoj odlazak ništa iz galerije naše strašne stvarnosti. Nek vam odlazak niko ne skrivi. Odaberite ga.  Ili ostanak podnesite jednako stoički.

Jedino u zemljama s problemima, odlazak iz države tumači se kao bijeg, i to bijeg u bolji život.  Ljudi s nešto više sreće vide, zbilja, svijet kao polje mogućnosti. Ne velikih, možda, ne značajnih mogućnosti, ali onih na koje bi svako ljudsko biće moralo imati pravo: birati svoju životnu sredinu, svoje prijatelje, svoj posao, imati i zaštiti svoj privatni život.

U zemljama s problemima ljudi su kao u neprekidnom stanju elementarne nepogode, uspaničeno vezani jedni za druge. U Bosni, ljudi nisu upućeni jedni na druge jer su topliji i nesebičniji od ljudi drugdje. U Bosni, štitimo jedni druge tijelima, htjeli mi to ili ne. Kao da tonemo, uspaničeno se hvatamo jedni drugima za tijela.

Kažu da im nedostaje neposrednost, ljudi koji su otišli. Kažu da se u Bosni ljudi zaustave kad neko padne na cesti, i da prave mesne roštilje na koje zovu cijeli komšiluk, čak i ako imaju mizernu svotu novaca u džepu.

Nije laž da je Bosna zemlja neposrednosti, niti je laž da ljudi često prelaze sve materijalne mogućnosti da bi se osjećali sretnim nekoliko sati u danu. Laž je da se to ovdje događa jer su ljudi topliji, suosjećajniji i odaniji. U Bosni se to događa jer su ljudi spremni na nesreću i uvijek u stanju pripravnosti za sljedeću. Uvijek tražeći saveznika u muci, prečicu za višesatni zaborav. Isti grčeviti poriv pronaći ćete u svim nesretnim zemljama.

Stoga bi lijepo bilo dopustiti ljudima, gdje god bili, da iz svoje slobode osjećaju neki prostor svojim. Makar to bila i domovina koju su napustili.

Dijala Hasanbegović

http://www.diskriminacija.ba/emigracija#.U6wsHli58OA.facebook

Fotografija: https://www.see.me/profile/mumix/post/3590376?tab=image

Oglasi