Prilično sam indiferentna prema većini blagdana, svetaka, petaka i ostalim ‘posebnim’ danima u godini.

Ne sjećam se kad sam zadnji put bojala pisanice za Uskrs, doček Nove godine mi je nategnut i prenapuhan. Prošlo je deset godina otkad su ga uveli, a ja još uvijek ne znam kaj točno slavimo 25.6. (ja osobno slavim činjenicu da si nisam raskolila glavu uslijed prometne nesreće na skuteru, tijekom koje, naravno, nisam nosila kacigu). Martinja postaju tragična kad živiš po državama u kojima je institucija kleti nepoznat koncept, a ideja blagoslivljanja vina izaziva podsmjeh (neka, neka, ima h peklu posebna prostorija za takve). Valentinovo mi je skroz bezveze (da razbijemo predrasudu da ga samo samci ne vole), većine rođendana se ne bih ni sjetila da nema fejsbuka. Dugo je već drušveno neprihvatljivo da sudjelujem u maškarama – zadnji put sam se maskirala i hodala po kućama sa šesnaest (fala mami i tati na mladolikim genima), a ionako su ta iskustva uvijek bila gorko-slatka: em ti stoka neće otvoriti vrata (ZNAM da si unutra, halo, svjetlo ti gori i čujem kak se šunjaš), em se u većini slučajeva vratiš doma s 246 jaja (salmonela gratis) i tri žvake. Ak već ne daš peneze, daj brate koju krafnu.

Svi Sveti mi se čak i pomalo gade sa čitavom svojom premisom po kojoj se jednom na godinu sjetimo da imamo neživu rodbinu  pa se tjedan dana ranije mahnito pljevi korov (jer kaj budu ljudi rekli) sa spomenika koji su zarasli više nego bikini zona časne sestre, a na sam dan se treba fino zbigecati i dostojanstveno hodočastiti od jednog groblja do drugog jer tatina strina nije htjela biti pokopana s muževom familijom, a čukunvujec je dobil izgon sa zajedničke parcele jer je ostavil hižu drugoj babi i fačuku. Pritom se probijaš kroz horde jednako nadrkanih ljudi, proživiš jedno tri moždana udara jer se nemaš di sparkirati i neko ti je odnesel retrovizor i još ti je zlo od činjenice da si potrošil pol mjesečne plaće na cvijeće i lampaše jer nemre susedova pokojna Bara imati veći vijenac od tvojeg pradedeka kojeg se ni ne zmisliš, al vele da je bil šupak.

Jedini blagdani oko kojih sam (možda i pretjerano) entuzijastična su Noć vještica (iz očiglednih razloga) i – Božić.. Nek su pojam kapitalizma, globalizma, materijalizma i deset drugih izama – nije me briga. Nažalost, taj entuzijazam nemam s kim podijeliti. Gotovo svi meni bliski ljudi, prijatelji i familija, ili preziru kič ili ih iritiraju božićne pjesme ili su globalno nezaineresirani za ovaj blagdan ili ga, štoviše, mrze jačinom hiljadu sunaca. Osim borbe protiv hejtera, moji Božići svode se na:

1. Drvnu pasiju

Uslijed kontaminacije holivudskim filmovima, potraga za savršenim borom postaje nepresušnim izvorom frustracija. Na stranu financijska računica i ekološka osvještenost, plastični ne dolazi u obzir, jer, eto, ni Monopoly novac nije validna zamjena za pravi. E sad, osim ak ne želiš platiti 200 kuna ili više, uvijek te zapadne neki rahitični kojeg moraš okretati i doštukavati dok nije koliko-toliko pristojan. Ove je godine majka preuzela inicijativu i donijela jedan nerahitični, ali ‘mali’. Nema veze, nije ovo gradski trg, dobar bude. Spuštam se sva nadobudna na dvorište, sretna da barem na to ne moram misliti. Pronalazim neku minijaturu za hobite, niti 40 centimetara i mislim si ‘ok, ovo je očigledno prototip, a gde je pravi??’. Jebiga, ne preostaje mi niš drugo nego da opet na Badnjak odem sama odabrati jedan i vraćam se s biljnom verzijom zvonara crkve Notre Dame. Nek je bujan na svim krivim mjestima, al barem ga imaš kaj videti. Obavještavaju me da sam uspjela nadmašiti samu sebe, vjerna tradiciji da za svaki novi Božić uspijem iskopati još ružniji od prethodnog.  Zatim slijedi moj najdraži dio – sestra i ja ga same nasađujemo zadnjih osam godina. Taj pothvat uključuje nabijanje tupom sjekirom dok  majka vrišti s prozora ‘bolje vam je da ste dele komad drva ispod, razje… mi budete beton’ (‘naravno da jesmo’ u trenutku dok mahnito tražimo neku dasku), a brat stoji sa strane s cigaretom i podsmjehom. Nekak ga uspijemo nataknuti i dovući u dnevnu sobu u potkrovlju preko tri razina stepenica, ispikane, crvene i na rubu svađe.

2. Tri od sedam

Idealan Božić uključuje otvaranje darova ujutro, ručak koji se sastoji od pet kila francuske salate, piceka, mlinaca, gibanice i Coca Cole (da, mozak mi je ispran, a praznici uvijek stižu) gdje se prežderemo ko stekle svinje i onda spuhavamo ostatak dana na kauču dok gledamo najveći odron od prigodnih filmova. Skroz spiritualno. Tijekom reklama se, naravno, uvijek može i treba još malo prigristi, a tradicionalno čitav dan proveden s užom famijilom ne može proći s manje od tri solidne svađe. Neumjerenost u jelu i piću: da. Lijenost: da. Srditost: nego kaj.

3. Izbjegavanje spasenja

Nakon kaj Božić prođe, vrijeme je za blagoslov kuće. Još imam traume iz djetinjstva kad bi nas istjerali iz kreveta u osam ujutro. Trebalo se upristojiti i čekati u stavu mirno svećenika nakon čega je slijedila molitva koja bi kakti trebala ‘posvetiti’ kuću i ljubiti križ koji je prije nas naslinilo barem sto Oroslavčana. Da ne pričam koliko me boli svaka kuna koju ‘ne moramo’ dati, al se zato fino upisuje u knjižicu. Tortura je trajala dok nisam naučila iskoristiti činjenicu da je moja soba pozicionirana tik uz dvorište, dok majka spava ko zaklani top na drugom kraju. Dogodilo se jednom da su me probudili glasovi i ono malo metalno zvonce kojim najavljuju spasenje. Sekundu sam bila zbunjena dok mi se sve nije posložilo pa sam iskočila iz kreveta, onak još u polusnu, isključila kućno zvono i nastavila spavati. Od onda sam taj pothvat replicirala još nekoliko puta, sve dok se nisam odselila, a majka mi se požalila kak joj je čudno kaj svećenik ne dolazi. Ove sam ga godine promatrala kak samo prolazi kraj nas. Shvatil je hint, ne?

I još…

Život u Kataloniji ili ZNAČI SVAŠTA

Koliko god je proslava Božića generalno slična u zemljama gdje se slavi, jasno je da svaki narod ima svoje posebne tradicije. Jedna od najzanimljivijih i najneobičnijih katalonskih je ‘Tio de nadal’. Tio je cjepanica koja je tradicionalno bila šuplja iznutra, ali se s vremenom pretvorila u običnu cjepanicu raznih veličina, s nogama načinjenim od grančica, nacrtanim licem i minijaturnom crvenom kapicom, verzijom tipične katalonske barretine. Tio ili ‘Tronca’ (cjepanica) postavlja se na vidljivo mjesto u kući 8.12. (datum koji se ovdje slavi kao dan ‘bezgrešnog začeća’) te ga se u danima prije Božića treba svakodnevno hraniti i pokrivati dekicom da bi mu bilo toplo. Drugi popularni naziv za njega je ‘Caga tio’ ili ‘cjepanica koja…hmmm…sere’. Upravo tako. Na sam Badnjak djeca moraju napustiti prostoriju i moliti da Tio donese darove. Odrasli ga tada prekriju većim prekrivačem kako bi pored njega mogli sakriti razne male darove, najčešće slatkiše. Djeca ga potom udaraju štapovima uz pjesmicu koja ide otprilike ‘isprazni se (seri) cjepanice / seri turron (vrsta slatkiša) / lješnjake i mato sir / ako se ne posereš dobro / udarit ću te štapom / seri cjepanice’. Nakon što Tio završi s pražnjenjem, najčešće izbaci glavicu češnjaka, luka ili se ‘popiški’ ostavljajući zdjelicu vode. Znam da bi se trebalo voditi onom ‘kad si u Rimu…’, ali… Bože.

Matea Šimić

Advertisements